Nile Miller je došao iz Austina u Teksasu do Harkiva u istočnoj Ukrajini, kao student na razmeni. Kada je došao nije očekivao da će biti svedok revolucije tokom svog boravka u ovoj zemlji. Za Meeting Halfway časopis podijelio je svoju sliku ove države, koju je, po njegovom mišljenju, ponekad teško objasniti ljudima kod kuće.
U ruskom jeziku postoji jedna, meni sada simbolična, poslovica koja kaže: „Tvoj jezik će te odvestii direktno do Kijeva“. Tako je i bilo jer sam se, naime, nedavno našao u centru kijevskog Trga nezavisnosti. Dogodilo se to dva dana nakon sudbonosne odluke predsednika Janukoviča da se ne slaže sa sporazumom, koji bi mogao staviti Ukrajinu na dug, ali dobro utaban put prema članstvu u Evropskoj Uniji, i baš u tom trenutku ja sam slučajno bio u glavnom gradu. Dok sam stajao na Majdanu i gledao desetine frustriranih, ali optimističkih demonstranata, koji su igrali i pevali, nosili zastave EU i nebesko-žute zastave Ukrajine koje su se vijorile iznad njihovih glava tog kišnog i vjetrovitog Novembra, nisam mogao ni pretpostaviti da sam zapravo svedok početka jedne revolucije. Posle skoro pola godine shvatio sam koliko je jedinstvena ova država, smeštena tačno na granici između ruske prošlosti i evropske budućnosti.
Savramena Ukrajina je u osnovi kombinacija dva istorijski, goegrafski i jezički različita područja: ukrajinski, evropski zapad, sa svojim uskim ulicama i katoličkim crkvama, i bliži Rusiji, industrijski istok. Ja studiram u Harkivu, drugom najvećem gradu Ukrajine, koji se nalazi samo kratku vožnju vozom od ruskog grada Belgorod. Ovo je bio glavni grad Ukrajinske sovjetske socijalističke republike do 1934. — čak i danas grad ponosno nosi uslovno ime prvog glavnog grada Ukrajine — i tokom Sovjetske ere ovo je bio važan centar za obrazovanje, kulturu i nauku. Ako istočna polovina Ukrajine ima glavni grad, sigurno taj status pripada Harkivu. Ukrajinski jezik je skoro odsutan u lokalnom svakodnevnom životu. Babuške sa kamenim licom, koje su videle već sve, tračaju zajedno na klupi u parku. Studenti se šunjaju kroz tamne, prepune hodnike, govoreći ruski. Ljudi u ovom delu Ukraine imaju prijatelje, porodicu i poslovne kontakte u Rusiji i mnogi od njih regularno prolaze granice.
Zapravo, u trenucima slabosti kažem mojim prijateljima i porodici, da je mesto u kojem živim „u osnovi Rusija”, jer mi je teško prikazati im sliku života u Ukrajini, državi koju većina Amerikanaca, iskreno govoreći, ne može čak ni pronaći na karti. Za početak kažem da je Ukrajina jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi. Iako sada Ukrajinci žive bolje nego tokom teških vremena praćenih raspadom Sovjetskog saveza, rupavi putevi, fasade zgrada koje se raspadaju i temperamentni liftovi koje koristim svakodnevno, pokazuju sadašnju ekonomsku situaciju države. Ali poseta nekoj ukrajinskoj kući lepo pokazuje da ovo je zemlja ljudi, koji cene ono što imaju. Briga za dobrim fizičkim izgledom je, čini se, ukrajinska nacionalna osobina. Dok mladi Amerikanci ne brinu da li ih ljudi vide šetajući po gradu u košarkarskom šorcu, majici ili patikama, Ukrajinci pokušavaju da izgledaju moderno uvek kada izlaze napolje. Žene nose haljine i štikle, muškarci paradiraju u farmerkama i poliranim, šiljastim, crnim cipelama. Bez obzira da li su na tržnici, u metrou ili u šetnji parkom, Ukrajinci uvek izgledaju kao da su spremni za izlazak na modnu pistu. Ukrajinci su oprezni u izboru prijatelja kao što su u izboru odeće: može biti teško ući u unutrašnji krug Ukrajinaca ali kad si već tamo, verovatno ćeš tamo ostati zauvijek. Oni su nepretenciozni, što jedan Amerikanac može lako zamijeniti sa frigidnošću, osmesi i smeh su rezervisani samo za posebne prilike. Pravoslavna crkva je jedna od najjačih sila u društvu – skoro svaki ukrajinski muškarac nosi krst sa tri poprečne grede pod majicom; muškarci i žene svih uzrasta krste se i klanjaju kada prolaze pored crkava sa zaobljenim kupolama na putu za posao ili školu.
No, možda najveća razlika između američke i ukrajinske kulture je taj ukrajinski kolektivni mentalitet, kultivisan tokom vekova kmetstva i onda potisnut komunizmom pod Sovjetskim režimom. Zbog teskoće koje je trpila Ukrajina tokom sovjetskog razdoblja (poznata je bila kao „žitnica Sovjetskog saveza”; u tridesetim godinama dvadesetog veka milione ljudi je poginulo zbog veštačkog glada, koji je poznat kao Golodomor) mnogi Ukrajinci su razvili jaki antisovjetski i antiruski stav. Međutim, nakon Drugog svetskog rata ubrzana rusifikacija istočne i južne Ukrajine dovela je do njene fundamentalne podele, koju danas vidimo u ukrajinskom društvu.
Ovo je razlog zašto većina ljudi u ovom delu sveta ima oprezan, ako ne potpuno negativan stav prema borbi, koja se odvija na ulicama Kijeva. Oni ne suosećaju sa svojim kolegama sa zapada, koji osećaju averziju prema ovoj zemlji i ovom jeziku. Tokom političkog meteža u poslednih nekoliko nedelja, Harkiv je bio posebno miran, njegov gradski trg (najveći u Ukrajini i jedan od najvećih u Evropi) je bio prazan u većini dana, čuvan za veliku jelku i božićno selo sa puno koliba, velikog sneška belića i lutke prirodne veličine. I čak sa celim prolivom krvi koji je rezultat odobravanja paketa kontroverznih zakona, koje ograničavaju prava demonstranata iz Majdana, jedina značajna demonstracija u Harkivu bila je demonstracija za podršku Janukovičevog režima. Ipak važno je imati na umu, da istočni Ukrajinci na neki način smatraju sebe manje ukrajinskim nego njihovi braća i sestre na drugoj strani Dnjepra. Za stranca je teško razumeti sve nijanse sukoba istoka i zapada Ukrajine, ali tumačim ovaj problem na sledeći način: stanovnici istočnog dela države ne smatraju uticaj ruskog jezika i ruske kulture kao stvar koja ometa razvoj ukrajinske kulture i položaj države, dok ljudi iz zapada hoće jasno odvajanje od prošlosti, uključujući rastanak sa Velikim bratom, Rusijom i izgradnja potpuno samostalnog ukrajinskog puta.
Ovo me podseća na staru podelu u SAD-u između severa i juga, koja odvaja južnjake, koji pričaju kroz nos i pijuckaju sladak čaj od užurbanih, naprednih Yankeesa sa severa, koji brzo govore – zapravo dva naroda sa drastično različitim konceptom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ujedinjeni pod jednom zastavom. Ova država na granici Evrope ima posebno mesto u mom srcu i iskreno se nadam, da će njeni ljudi i njena vlada naći rešenje za ovo teško razdoblje, koje će dati svim Ukrajincima razlog da budu ponosni ne zbog toga što su Evropljani ili Rusi, nego i što su Ukrajinci.
[crp]
Najnoviji komentari