Razgovarali smo sa Andrejem Gluškom (Andrey Glushkó), koji se preselio u Španiju kako bi živio u “slobodi”, njegovom prijateljicom Anastasijom Beličkaija (Anastasiya Belickaya), mladom politikološkinjom Ninom Ivanovom (Nina Ivanova), kao i sa dopisnicom za “El Mundo” ( španske dnevne novine), kako bismo saznali zašto 74 procenta Rusa ne prihvata homoseksualnost.
Rusija i Španija locirane su na potpuno suprotnim stranama Evrope: sjever nasuprot jugu, istok nasuprot zapadu. Rusija dijeli granicu s Azijom, a Španija sa Afrikom. Ogromna geografska udaljenost ne predstavlja prepreku za gladak odnos među državama.
Međutim, uprkos dodirnim tačkama, između ovih zemalja moguće je pronaći velike socijalno-političke razlike, koje je Pew centar za istraživanja iznio na vidjelo sasvim jednostavnim pitanjem: „ Da li bi društvo trebalo da prihvati homoseksualnost?“ 88% Španaca odgovorilo je sa da, što predstavlja najveći procenat prihvatanja na svijetu, dok je 74% Rusa odgovorilo- ne, što je najniži procenat prihvatanja homoseksualnosti na svijetu.
Podaci dobijeni u ovom istraživanju svoju potvrdu nalaze u zakonodavstvu ovih zemalja. Od 2005.godine, gej parovima je omogućeno da se vjenčavaju u Španiji po jednakim uslovima i sa istim pravima. Prema izvještaju BBC-ja o diskriminaciji na osnovu seksualne orjentacije, u Rusiji istopolne zajednice nijesu zakonite, niti ikakav zakon postoji.
Pored toga, nedavno je u Rusiji usvojen zakon koji sankcioniše pojedince koji među mladim ljudima šire ideje o „netradicionalnim seksualnim orjentacijama“ i „ideju da tradicionalne i netradicionalne seksualne orjentacije imaju jednaka mjesta u društvu“.
Ovaj citat Havijera Kolasa (Xavier Colás), dopisnika za El Mundo iz Moskve, pojašnjava način na koji on interpretira zakon u Rusiji: “iako je zakon osmišljen kao alatka koja treba da poruke ‘gejeva’ drži podalje od djece, u praksi homoseksualci nijesu u mogućnosti da organizuju priredbe ni javne proteste, niti su uopšte u stanju da angažuju medije…”
Iza svih ovih istraživanja i zakona stoje ljudi i njihova sopstvena mišljenja. Za „Meeting Halfway“ htjeli smo da stvorimo višestruko istraživanje sa četiri tačke gledišta na ovu temu. Andrej Gluško, koji je napustio Rusiju zbog svoje seksualne orjentacije; Anastasija Beličkaija, koja ne vjeruje da su homoseksualci homoseksualni po prirodi; mlada politikološkinja Nina Ivanova, koja kaže da svi mladi homoseksualci u Rusiji moraju da kriju svoju seksualnu preferenciju jer bi ih u suprotnom mogli napasti ‘huligani’; i El Mundov dopisnik iz Moskve, Havijer Kolas, koji tvrdi da u Rusiji postoji manija povezivanja gej ljudi sa pedofilijom, što dodatno komplikuje debatu.
INTERVJU SA ANDREJEM GLUŠKOM
Andrej Gluško rođen je prije 26 godina u Krasnodaru, gradu na jugu Rusije sa milion stanovnika, blizu Kavkaza. Studirao je ekonomiju u Pjatirgorsku i pristao je da nam kaže zašto je odlučio da napusti svoju domovinu i skrasi se u Madridu.
Kakav je bio tvoj život u Rusiji?
Bio sam srećan; zanimala me je istorija Rusije- njena kultura, književnost, slike. Volim kulturni aspekt moje zemlje, ali život nije previše lijep, pogotovo za homoseksualce. Ako ste gej, i želite da vodite miran normalan život i želite porodicu u budućnosti, nikada nećete imati slobodu, nikada nećete imati miran život, jednostavan život, praktično nikada nećete imati normalan život.
Zašto si otišao?
Stvar je u tome da u Rusiji sve ide tako brzim tempom da bi kada imate 22 godine već trebalo da budete starija, stabilna, smirenija osoba, i ukoliko u tim godinama još uvijek nemate ženu i djecu onda ljudi čudno gledaju na vas. Već sam napunio 22 i diplomirao, imao sam posao i sve je išlo dobro, dok nijesam shvatio da mi više ništa nije preostalo. Nijesam mogao da imam partnera ili porodicu, moja dva svijeta su se sukobljavala. Morao sam da odlučim da li da ostanem pri svom “normalnom” životu ili da odem i počnem život ispočetka. Odlučio sam da je bolje da počnem ni od čega… jer već u startu nijesam ništa ni imao. U mom svijetu u Rusiji, o homoseksualnosti se nije ni razgovaralo. Imao sam uzak krug gej prijatelja, ali sve se držalo u tajnosti. Upravo zato sam sve napustio, rekao sam svojoj porodici da želim da odem i studiram u inostranstvu, to je jedina stvar koju sam rekao svojim roditeljima. Moj otac i dalje misli da sam ovdje zbog kulture jer moji roditelji ne znaju da sam gej, i zapravo nikada neće ni znati. Moja sestra zna jer sam joj rekao prije skoro godinu dana.
Kakvo je stanje u Španiji, da li ti je ugodno?
Da, ja sam srećan, obožavam Španiju, to je moja druga zemlja. Ipak nalazim da je veoma teško preživjeti sam, jer su Španci malo… pa, vi ste otvoreni ljudi ali je veoma teško zapravo biti prijatelj sa osobom iz Španije. Svi čavrljaju i šale se, ali naposljetku svi odu. Španci su veoma društveni do određene tačke, ali kad je pređete nijesu toliko društveni. Ali osjećam se veoma ugodno u Španiji, živio bih ovdje do kraja života. Ja sam dosta putovao po Evropi i ovo je zemlja koja mi se najviše dopala. Ovdje se osjećam više zaštićen nego što sam se osjećao u sopstvenoj državi.
Smatraš li da su podaci u istraživanjima, oni koji govore da većina Rusa ne toleriše homoseksualnost, uticali na tvoju svakodnevnu rutinu?
Ja nijesam vidio slučajeve agresije u Rusiji, zato što u stvarnosti homoseksualnost kao da nije postojala. Sa dolaskom nove Putinove vlade, o njoj se više govori. Ne znam zašto posvećuju ovoj temi toliko pažnje, možda kako bi skrenuli pažnju sa drugih stvari koje su ozbiljnije. O homoseksualnosti se danas priča svakog dana, oni govore da je homoseksualnost loša stvar, i na kraju će ljudi početi da im vjeruju. Zapravo, kada su usvojili zakon kojim se banuje propagiranje homoseksualnosti, moj otac me je pozvao kako bi mi rekao koliko ga je to usrećilo. Čak postoji politička partija koja otvoreno zagovara ubijanje gej ljudi na Crvenom trgu. Ima ljudi koji počinju da gube kontakt sa stvarnošću…
U doba SSSR-a, homoseksualnost se smatrala bolešću. Da li je u skorije vrijeme bilo ikakvog napretka?
Činjenica je das u ljudi bili odvođeni u zatvor zbog ovoga. Smatram da je najgore to što je postojala tanka linija koja je zamrljana. Postoji nedavno usvojen zakon pod imenom „ zabrana homoseksualne i pedofilske propagande”. Kao da je to ista stvar. Problem je što na ruskom jeziku ne postoji velika razlika između riječi “peder” i “pedofil”, te zbog ovog mnogi ljudi vjeruju da je normalno smatrati da su pedofili i homoseksualci ista stvar.
Ovaj zakon koji zabranjuje stvaranje homoseksualnih propaganda je bio izglasan od strane skoro svih članova parlamenta. Zar ne postoji partija koja je tolerantna?
Postoji krug političara koji su otvoreno gej i bore se za naša prava. Cio problem je u tome što je Rusija navodno demokratska zemlja, ali nije. Rusija nije demokratija, niti je to ikada bila. Ne gledam na nju kao na demokratsku državu; više me podsjeća na novu diktaturu, ili nešto slično. Nazadujemo kroz vrijeme.
Odluke koje Rusija donosi vezano za ovu temu utiču na druge zemlje. U Španiji, na primjer, Rusija je zabranila usvajanje ruske djece sve dok španske vlasti ne demonstriraju da ova djeca neće biti usvojena od strane homoseksualaca.
U Rusiji postoji veliki broj djece koja nemaju nikoga. Išao sam na koledž koji su upisivala siročad i napuštena djeca. Vidio sam kakvi su njihovi životi, vječita borba za opstanak. Stoga vjerujem da je uvijek bolje po tu djecu da imaju majku ili nekog ko bi brinuo o njima, i ko bi bio tu za njih u teškim vremenima. Ali ono što radi ruska vlada implicira da homoseksualcima ne bi smjelo da bude dozvoljeno da se približe djeci niti da razgovaraju sa njima, jer postoji zabrinutost da će djeci biti prenijeta neka vrsta zarazne bolesti. [http://www.hrw.org/news/2013/09/13/anti-gay-law-shames-putin-s-russia]
Šta misliš, zašto se ovo događa u Rusiji?
Prije svega smatram da je to zbog toga što je, kada je homoseksualnost u pitanju, ruska pravoslavna religija jedna od najstrožih, stroža je od katoličanstva. Drugo, mislim da je Staljin djelimično krivac, jer je on stvorio prve zakone protiv homoseksualnosti, čak i danas postoji mnogo ljudi sa njegovim komunističkim mentalitetom. To je zapravo proizvod gomile stvari.
Ali kada pogledamo Španiju, postoji veliki procenat katolika koji nijesu protivnici prihvatanja homoseksualaca…
Ali ovdje u Španiji homoseksualci to ne cijene dovoljno.
Dakle, oni ne cijene slobodu koju imaju?
Ne, oni su navikli na to da žive mirnim i jednostavnim životom. I sam sam postao naviknut na to, ali kada moji prijatelji dođu u Madrid da me posjete, oni su zapanjeni. Šetate kroz grad i pomislite, zar je sve stvarno postalo ovako ekstremno? Smatram da ponekad dolazi i do pretjerivanja. Meni je najvažnija stvar da mogu da živim mirnim i slobodnim životom.
Stigosmo do kraja intervjua. Posljednje pitanje je da li želiš da se tvoje ime objavi u ovom intervjuu ili bi radije koristio pseudonim?
Napišite moje ime, ja nemam ništa za sakriti.
INTERVJU SA ANASTASIJOM BELIČKAIJOM
Anastasija Beličkaija živi u St Petersburgu i blizak je prijatelj Andreja Gluškova. U email-u koji mi je poslala, uz potpis je napisala i izvinjenje: “Žao mi je ako sam povrijedila ičija osjećanja”.
“Ja vjerujem u pravu ljubav među homoseksualcima, ALI u stvarnosti ne smatram da je svaki homoseksualac po prirodi gej; na neke ljude su uticali modni trendovi, za neke je to kreativna faza ili čak samo potreba da se seksualno isproba nešto novo. Što se mene tiče, ja znam neke od tih ljudi, ali jednostavno se ne pronalazim u njihovom načinu života. S druge strane, cio svijet je po prirodi heteroseksualan, vi, ja, svako. Ali svako ima slabosti i želje. Jedna osoba može odabrati tradicionalnu vezu, kao rezulat podražavanja postojećih porodičnih veza, dok drugi, a ovo može zvučati religiozno, neće biti u stanju da se izbore sa svojim unutrašnjim sukobima i stoga će se okrenuti homoseksualnosti.
Veoma mi je teško da pišem vama, ljudima koji žive u Španiji, zemlji sa potpuno drugačijim mentalitetom i životnom filozofijom od onog koji je u Rusiji. Naš stav prema ovoj temi uslovljen je istorijom, i homoseksualnost je, istorijski, netipičan vid veze, sa tim sam saglasna. Ne želim da moja djeca, moj otac i moja baka vide feminizirane gej muškarce na ulici, koji bi po prirodi stvari trebalo da budu simbol snage, samopouzdanja i u krajnjoj liniji jači pol.
U pogledu javnih protesta, ja sam protivnik “pornografskih” povorki. Ako gejovi žele da vode normalan život, trebalo bi da prestanu da nameću ovu temu svima. Razumijem da je gejovima bitno da zaštite njihov način života, i razumijem da je teško preživljavati kada ste svakodnevno podvrgnuti psihološkom pritisku. Imam puno gej prijatelja i ne pričam sa njima o njihovoj homoseksualnosti, jer ih tretiram kao sve ostale prijatelje, bez ikakve diskriminacije “.
INTERVJU SA NINA IVANOVA
Nina Ivanova, koja je odabrala da koristi pseudonim, ima 23 godine i studirala je Međunarodne odnose i regionalne studije. Trenutno živi u Ekaterimburgu- prestonici Urala. Pružila nam je uvid u njeno viđenje usvajanja zakona protiv propagande netradicionalnih veza.
“Pretpostavljam da je seksualna orjentacija privatan dio života. Svaka osoba, on ili ona, bi trebalo da bude u mogućnosti da je odabere. Ali ova osoba ne bi trebalo da primorava druge da odaberu isto što i on/ona, drugim riječima homoseksualnost. S druge strane, homoseksualci ne bi trebalo da osjećaju pritisak od strane društva zbog svog seksualnog opredjeljenja. U Rusiji su ljudi često veoma konzervativni kada je u pitanju prihvatanje homoseksualnosti u njihovom okruženju. Mladi gej ljudi moraju da kriju svoje seksualne preferencije; u suprotnom bi mogli biti napadnuti od strane huligana ili agresivnih homofoba. Nalazim da je to veoma tužno.
Mislim da moji prijatelji dijele moje mišljenje. Živimo u velikom gradu, često putujemo i razumijemo da treba da tolerišemo i poštujemo druge ljude, bez obzira na njihovu religiju, godište, nacionalnost ili seksualno opredjeljenje. Međutim, kada neko, homoseksualac ili heteroseksualac, demonstrira svoja osjećanja i učestvuje u javnim iskazivanjima ljubavi na otvorenom, osjećam se veoma nelagodno, jer bi to trebalo da ostane dio privatne sfere života.
Bilo je slučajeva da ljudi govore – “Ovaj problem kojim se bave nije toliko ozbiljan, ljudi posvećuju previše pažnje temi LGBT zajednice. U Rusiji postoje značajniji društveni problemi, na primjer mnogi ljudi moraju čekati nekoliko godina da bi njihova djeca dobila mjesto u predškolskim ustanovama, itd.”
INTERVJU SA HAVIJEROM KOLASOM
Havijer Kolas je dopisnik za El Mundo u Moskvi; El Mundo je jedna od najpopularnijih dnevnih novena u Španiji. On je na ovoj poziciji od januara 2012. godine, a prije toga je kao student živio u St Petersburgu.
Šta misliš, zašto homoseksualnost nije prihvaćena u Rusiji?
Mislim da Rusiju karakteriše nevjerovatan nedostatak saosjećanja, civilno društvo je veoma slabo, zapravo skoro i da ne postoji. Prije trideset godina, u Španiji nijesmo prihvatali homoseksualnost, ali je postojala određena doza poštovanja prema stvarima koje nijesmo razumjeli. Tokom godina smo slušali ovu zajednicu i počeli da se ponosimo njima. U Rusiji je teže ljudima da saslušaju druge zbog sopstvenih nesigurnosti, proizvedenih samom krizom identiteta ruske nacije. Povrh svega, to je jedno veoma tradicionalno društvo, bez ikakvih tragova feminizma, pokreta za zaštitu životne sredine ili sklonosti ka udruživanju, uprkos velikoj slobodi i otvorenosti iskazanoj prema pitanjima kao što su razvod, seks i internet. Ovdje postoji tendencija da se gejovi povezuju sa pedofilijom, i osjećam da ovo dodatno komplikuje debatu.
Smatraš li da ova netolerantnost proizilazi iz homofobije ili misliš da je više povezana sa kulturom?
Vlada pokazuje organizovan otpor prema gejovima, ali ne i prema onima koji drže svoje veze u tajnosti. Kremlj ne želi da se gejovi žale ili da bivaju intervjuisani za štampu na engleskom, jer bi to dovelo do povećanja značaja ovog pitanja i u krajnjoj liniji bi pokvarilo imidž Rusije. S druge strane, ruski narod je tradicionalan, i to priznaje. Oni zaista vjeruju da gejovi imaju problem i da uvode preverzije u društvo. Mislim da ljudi ne znaju šta govore. Ne znaju jer ne slušaju, a mnogi ljudi uopšte ni ne pričaju o tome. Samo ostaju skriveni u tami. Problem nije u tome što predrasude nastavljaju da opstaju, već to što ne postoji veliki broj ljudi koji pokušava da učini nešto povodom toga. Na Rusiju se gleda kao na zatvoreni kontinent, preovladava nepovjerenje prema spoljnim silama, što čini pronalaženje rješenja teško dostižnim.
Da li si prisustvovao nekim demonstracijama kojima su se branila prava homoseksualaca, ili nekim protestima koji im se protive? Kakva je bila atmosfera na tim skupovima?
Da, jesam, atmosfera je bila napeta i bilo je “divljih” ljudi koji su došli samo da bi vrijeđali druge. Ono što najviše zavrijeđuje pažnju prilikom ovih konflikta u Rusiji jeste činjenica da ne postoji velik broj heteroseksualaca koji bi se borili za prava gej populacije. Ono što mnogo ljudi ne zna je da je mnogo od povrijeđenih ljudi zapravo anti-gej. Borba za gej prava uskomešala je stvari ovdje u Rusiji. Kada ljudi uzvikuju “pedofili” osam puta zaredom nasred trga, demonstranti za gej prava će zaobići kordon policajaca, udarajući svakog na svom putu, kako bi se sukobili sa učesnicima anti-gej protesta, i opet se udarajući sve oko sebe vratiti nazad u povorku. Jednom sam otišao na gej proteste i nije bilo nikog prisutnog sem policije i mene. Zastave gej zajednice su uobičajen prizor na opozicionim mitinzima van-parlamentarnih stranaka; uprkos tome, vođe ovih partija ne uspijevaju da ovu temu smjeste u centar pažnje. To je kao da razgovarate sa zidom. Sada su svi protesti za gej prava zabranjeni; zakon koji zabranjuje propagiranje gej prava maloljetnicima je smijurija. Svuda ima maloljetne djece, tako da je nemoguće otvoreno izaći kao gej u javnost, od straha da ćete se time ogriješiti o ovu djecu. Rusija je zatvorila svoja vrata za homoseksualce.
Smatraš li da će se situacija popraviti u budućnosti?
Ne sumnjam u to. Homoseksualci će dobiti bitku, kao što su je dobili u Španiji. Biće kao da živimo u SAD-u tokom šezdesetih godina, kada su se po prvi put susretali sa pitanjem gej prava. Biće teško, ali u kontinuitetu će se ostvariti napredak. Ruskom društvu ne diktira vlada, ljudi su spremni da pate u rukama vlade kako bi u budućnosti bili slobodni.
Vidiš li veći stepen tolerancije kod mlađih generacija?
Ne mislim da su tolerantniji, ali su definitivno otvoreniji i lakše ih je ubijediti. Mladi ljudi svoje poglede dijele spremnije, i manje su poslušni vladi. Može se primjetiti masovna razlika između Moskve i St Petersburga na jednoj strani i ostatka Rusije na drugoj. Na nekim je mjestima ovo kompleksna pojava, jer mnoge gejove napadaju lokalne bande, koje nastavljaju da prolaze nekažnjeno. U glavnom gradu, svi dijele frustracije međusobno, jer homoseksualci rade ono šta žele iza zatvorenih vrata.
Posebno sam zainteresovan za tvoje lično viđenje svega što se događa.
Prije godinu dana, razgovarao sam sa dva Rusa na žurci, i pomenuo sam gej prava. Obojica su izbjegla uplitanje u temu, ali nijesam mogao da ne primjetim njihov ponižavajući ton dok smo razgovarali o ovoj temi. Ponavljali su izjave tipa: “Ne, pa, ja nemam ništa protiv njih, meni oni ništa nijesu skrivili, oni su takvi kakvi su i ne mogu se promijeniti, mi im ne želimo zlo.” Zvučali su kao da sažaljevaju gej populaciju. Nekoliko mjeseci kasnije bio sam na drugoj žurci, na kojoj je bio i moj gej kolega. On uopšte nije ružan, prijateljski je nastrojen Latinoamerikanac, i dobro govori ruski. Našavši se u gomili ljudi, zapamtio je ime svakog od prisutnih, i udijelio im po kompliment. Sa sobom je doveo svog privlačnog momka, tihog Rusa. To su bila ista dva momka sa prve žurke. Svi su bili očarani njima, jer su bili bolji na toliko nivoa od ostalih ruskih momaka. Svi prisutni su poželjeli da su njihovi saradnici poput mojih. Konačno, prošle nedjelje opet je organizovana žurka. Ista se stvar dogodila. Divan gej par je bio prisutan, jedan Rus i jedan Španac- obojica fitnes i plesni instruktori. Par je bio okružen ljudima tokom čitave večeri, a na kraju su svi prisutni dodali par na listu prijatelja na Fejsbuku, i pozvali ih da im se pridruže u predstojećim rođendanskim proslavama. “Oni su nevjerovatni” “Kakvi divni momci!” Ovo naravno nije znak pedofilije. Slika gejova kao izopačenih, prljavih pedofila će nastaviti da postoji ako se ljudima ne pokaže suprotno. Ali čim ljudi počnu da se predstavljaju onakvima kakvi zaista jesu, ova šarada će početi da se raspada, pa i u Rusiji. A kada farsa koja predstavlja homoseksualce kao otpad nestane, istorija će nastaviti tamo gdje se davno zaustavila. Kao heteroseksualac, uvijek sam sa podsmijehom gledao na “Paradu ponosa”; šta to oni imaju čime mogu da se ponose? Biti gej ne zaslužuje specijalna vrednovanja.. U Rusiji sam naučio da, iako nema vrijednost, biti ponostan na sebe i vjerovati u sebe je osnov za borbu protiv diskriminacije. U ovom homofobnom ratu, prvo što će Rusija izgubiti su žene, kao što se desilo sa ona dva momka. Žene će uvijek biti ispred njih. Tako da čim homofobi izgube podršku žena, izgubili su i rat.
[crp]
Najnoviji komentari