Moj brat i ja moramo kupiti karte za let iz Lyona do Rima. Budući da nam je kašnjenje u krvi, u ovom slučaju puta dva, sjetili smo se toga samo četiri dana prije leta. Provjeravamo cijenu najjeftinijeg, Easyjet za 70 eura. Odlučimo pričekati jer imamo drugih stvari za obaviti. Vraćamo se poslijepodne tri dana prije leta: 95 eura. Pomalo znervirani
odlučimo da bismo trebali uzeti karte, ali tek nakon jela. Vratimo se i cijena je skočila na 105 eura. Nakon jednog sata.
Napisala Filippo Zimmaro / 18.03.2021
Natječemo se sa sustavom puno jačim od nas: algoritam zna sve i, čak i da dođe do propusta, naučio bi na svojim greškama i ispravio ih. Za mene je neprestano izmišljanje novog i neuobičajenog ponašanja nemoguće. Algoritam će postići da potrošim najviše moguće, jamčeći pritom odličan prihod tvrtki koja ga koristi. Ne postoje last minute letovi, ne postoje greške u sustavu, ne postoje nesporazumi ili pogreške u programiranju. Da i postoje, bili bi tako beskrajno mali da bi za mene bili neprimjetni. To je igra koju mogu igrati ako želim, ali koju ću sigurno izgubiti, kao da igram šah sa Stockfishem na devetoj razini.
Menadžeri Easyjeta sigurno nisu postali pametniji, bolji i bistriji, već umjetni agent djeluje takvom brzinom, sigurnošću i preciznošću da bi natjecanje s njim za mene bilo jednako probijanju gumenoga zida šakom. Savladava me osjećaj bespomoćnosti, ne znam se nositi s njime, moj um ne odustaje od ideje da mu se prepustim i samo si još više štetim.
Što bismo trebali napraviti kada shvatimo da se ne možemo natjecati sa strojevima? Učiti od njih? Stvoriti veliki broj strojeva koji se međusobno natječu kako bismo postigli određeni oblik neovisnosti (ako se ja ne mogu natjecati, barem to može moj stroj)? Prilagoditi se stvorenom sustavu protiv kameleona i iskoristiti nevjerojatne i neočekivane mogućnosti koje nam nudi, zanemarujući načine na koje djeluje i učinke koje stvara, baš kako to rade najobičniji influenceri i populisti?
Također, kako bismo izbjegli procvat ove posljednje dvije kategorije, imamo dužnost organizirati digitalni svijet, baš kao što smo radili stoljećima sa stvarnim svijetom. Organizirati znači jasno odrediti, definirati zakonima, ali ne samo to: ovaj proces nužno podrazumijeva slaganje oko niza vrijednosti, ukratko, etike. Nadalje, pojava novih pojmova s kojima se možemo poistovjetiti prisiljava nas da preispitamo vlastiti identitet u odnosu na te nove agente, strojeve. Umjetna inteligencija sve nam više uzima prednost u učenju, računanju i rasuđivanju, stupovima na kojima smo izgradili svoje mišljenje o sebi kao o iznimnim bićima. Moramo preispitati svoju vlastitu iznimnost.
Za filozofa Floridija nakon Kopernikanske revolucije (Zemlja nije u središtu Sunčevog sustava), Darvinističke (čovjek nije jedinstven u životinjskom carstvu), Frojdovske (čovjek nema jasnu kontrolu nad svojim umom) mi proživljavamo Četvrtu revoluciju na čijem je čelu Alan Turing, a koja se odnosi na čovjekov gubitak inteligencije kao povlastice.
Možda će Peta revolucija biti Sretna revolucija. Naposljetku, naša iznimnost ne leži toliko u učenju, čiji će nam mehanizam prije ili kasnije biti potpuno jasan, već u velikoj složenosti emocionalne sfere. Želja za dobrobiti, koju kapitalizam itekako može zadovoljiti, postat će zastarjela i pokušat ćemo je zamijeniti željom za srećom, za što će biti potreban drugi sustav. No to su samo adolescentske utopije, vratimo se sukobu s digitalnim (za koji smo shvatili da se ne tiče samo bake koja se bori sa Smart TV-om, već i posljednjeg među milenijalacima).
Organizirati digitalni svijet, približiti se vrijednostima koje upravljaju odnosima u njemu, razumjeti nove pojmove koji nastaju (što su to revenge porn, fake news, shit storm?), stvoriti univerzalni digitalni Ustav (mora biti univerzalan jer ne bi imalo smisla govoriti o lokalitetima u digitalnom svijetu), upravljati novim gospodarstvima koja su tako nastala (jesu li podaci roba ili nisu?) zahtjevan je, težak i naporan posao. Kad to ne bismo učinili, to bi značilo prihvatiti da većinu svog vremena živimo na Dalekom zapadu kojim dominiraju šerifi i kauboji, skupine od malo ili vrlo malo ljudi, kao što to činimo i sada.
Od Zuckerberga, Pagea i Bezosa ne možemo očekivati razboritost, odgovornost i stavljanje općeg dobra ispred potrage za profitom. Ne zato što su kao uspješni poduzetnici nužno kapitalisti prožeti zlom, već jednostavno zato što se nalaze pred potpuno novim etičkim izborima za koje nitko nije obučen i pripremljen (je li bilo ispravno izbaciti Trumpa sa svih društvenih mreža?).
Poruka priče? Organizacija digitalnog svijeta na kraju je jedan od najvažnijih izazova s kojima se suočava društvo 21. stoljeća, zajedno s borbom protiv nejednakosti i globalnim zatopljenjem.
Ovaj članak također je dostupan na blogu Filippa Zimmara.
Najnoviji komentari