O demokraciji i društvenom ponašanju

Nakon godine dana neočekivanih odluka glasača, druga polovica zapadnog svijeta se pita – zašto se ovo dogodilo i kako to nismo mogli predvidjeti? U ovom tekstu ispitujemo ideju demokracije i društvenog ponašanja i analiziramo probleme današnje politike. Što bi moglo biti riješenje?

Još od antičke Grčke, demokracija je dala mogućnost ljudima da kažu što misle, iskažu svoja vjerovanja i izgrade svoja društva koja odražavaju ono što oni jesu. Stotinama tisuća ljudi demokracija je osigurala alate da oblikuju svoje političke stvarnosti, stvore svoje države i osnaže svoje ljude. Ona je omogućila milionima da žive bolji život, da stvore bolju verziju sebe i da oblikuju bolje okolnosti za buduće generacije. Demokracija je ljudima dala njihovo zasluženo mjesto na pozornici: ona je potvrdila da ne postoji veća suštinska stvarnost od činjenice da su ljudi slobodni i jednaki, pa bi stoga morali moći odlučivati o smjeru svog života. U zadnje vrijeme demokracija je otišla još i dalje. Omogućila je ljudima da prosvjeduju na određenim mjestima, da iskažu svoju radost, da raspravljaju na otvorenim forumima o svim aspektima ljudskog života, ne samo političkog.

Ipak, 2016. godina nas je naučila da se ta stvarnost urušava i da bi mogla propasti, razbijajući napredak u bezbroj malih komadića za koji su se naši preci borili kako bi ih savršeno posložili. Ona nam je pokazala tužnu realnost demokratskog svijeta: ljudi su neobrazovani, puni mržnje i donose vrlo loše odluke. Ovo je očito istina koja se može vrlo lako vidjeti.

Primjeri ove opasne stvarnosti su posvuda, zbog čega mnogi znanstvenici ovu godinu smatraju veoma lošom za politiku i razvoj. Brexit je trebao biti poziv na buđenje modernom svijetu. To je trebao biti izvanredni, politički tragičan događaj koji bi obilježio trenutak u kojem bi se vladajuće elite probudile i bolje prilagodile svoj diskurs, nastojeći obrazovati ljude i koji bi na kraju pokušali izbjeći socio-ekonomske i političke katastrofe. No, optimistična nadanja da je Brexit bio samo pogreška, očajni pokušaji za drugim referendumom i tužna google pretraživanja na pitanja poput “Što je to TOČNO Europska Unija” postala su naša najmanja briga nakon što je Donald Trump izabran za novog predsjednika u SAD-u.

Važno je razumjeti da ova dva događaja nisu najčuveniji prikazi razloga zašto je demokracija propala: oni su samo najviše medijski popračeni. Primjera takvih neuspjeha u pogledu napretka, ljudskih prava, razvoja, umjerene retorike i svega drugoga što bi trebalo činiti dugu listu onoga što je civilizirani svijet trebao garantirati do sada, nažalost, ima puno više. Nema smisla donositi dugu, depresivnu listu loših izbora i nečuvenih kršenja ljudskih prava, ali nadam se da ova rečenica sumira sve to dovoljno dobro: u 21. stoljeću mi još uvijek raspravljamo o pobačaju. Da, uistinu je toliko loše kao što i zvuči.

Sada kada znamo da se događa nešto veoma pogrešno, sljedeći korak bio bi da to pokušamo popraviti. No, meni se čini da mi nažalost nismo sigurni što je to problem. Svi gore navedeni aspekti su vjerojatnije posljedice duboko ukorijenjenog problema kojeg je teško prepoznati i još teže riješiti. No, odnekle se mora početi, zbog čega treba analizirati društvene dinamike.

Kao prvo, hajdemo govoriti o “lošim” političkim odlukama. Često puta ljudi kažu da ne postoji loš glas. Ipak, moramo razumjeti da postoji neinformirani glas i u većini slučajeva on se poslije pretvori u loš glas. Postoji puno vrsta loših glasova: glasovi za radikalne desničarske stranke, glasovi koji su sami po sebi diskriminirajući i, nedvojbeno najgori, glasovi protiv najboljih interesa samih glasača. Vrlo je jednostavno ove glasove smjestiti pod “neobrazovane” glasove i ključno je pitanje kako spriječiti pojavu takvih glasova. Postoji nekoliko izvedivih rješenja koji uključuju, ali nisu ograničeni isključivo na političku edukaciju od rane dobi, testove političkog razumijevanja, pa čak i političke savjete koji bi na nepristran način usmjeravali ljude prema području koje im najbolje odgovara.

Kada govorimo o političkim grupama, postoji nekoliko stvari koje bi oni trebali raditi da bi njihove platforme bile jasnije: objasniti svoj program, imati dosljedne stavove i mjere, informirati javnost putem vođenih debata itd. Nadalje, jedna od ideja je i razvijanje državnog i politički neovisnog sustava koji bi sadržavao jasne činjenice o političkom kandidatu. Taj sustav bi radio na principu data aplikacije koja bi prikazivala prikupljene podatke o obrazovanju kandidata, iskaz o zaradi i imovini, politička obećanja ili pravne procese u koje je ta osoba uključena. Ovaj sustav sprječava ponovni izbor političara koji su neodgovorno vodili svoj ured i pridonosi stvaranju sustava zastrašivanja koji sprječava buduće političare da upravljaju kako ne treba.

Drugo, važno je analizirati pitanja društvene dinamike iz perspektive radikalnih glasova. Prema iskustvu, ljudi se okreću prema radikalnom desnom krilu u kontekstu migracijske krize koja pogađa Europu. No, zanimljivo je, kada promatramo predizborne ankete u mnogim zemljama s nedvojbenom desničarskim vladama, vidimo da ponekad pobjednički kandidat nije onaj koji je pobijedio u anketama. Zbog toga se postavlja pitanje: gdje griješimo? Mora postojati neka nepovezanost koja vodi prema ovakvim “neočekivanim” scenarijima.

Prvi odgovor koji mi pada na pamet je eho efekt. To znači da često se ljudi, posebno na društvenim mrežama, okruže s drugim ljudima koji samo potvrđuju njihove predrasude, što kao rezultat ima segregaciju koji ih sprječava da dođu u dodir s drugačijim mišljenjima i idejama. Pojednostavljeno, to znači da društveno progresivni ljudi nemaju predstavu o broju ljudi koji društveno stagniraju ili politički autoritativni ljudi ne vide snažne politički liberalnije ljude. Ovo je posebno problematično zbog dva razloga: to sprječava ljude da uspostave značajne dijaloge koji bi najzad promijenili ili poljuljali njihova mišljenja i to stvara lažni dojam o tome gdje će otići većina glasova.

Drugi odgovor koji mi pada na pamet u kontekst pogrešnog izvođenje anketa je još intrigantniji. Na temelju empirijskog promatranja, postoji rastući stupanj elitizma kada se provode političke debate. Iako je istina da neke stvari ne bi ni trebale biti upitne (ljudska prava spadaju pod ovaj kriterij npr.) postojeća stvarnost nam dokazuje da još uvijek postoji potreba za uvjeravanjem i raspravom čak i na tom polju. Tako kada analiziramo debate Clinton-Trump na primjer, iako će se većina složiti da je Trump govorio stvari koje su u najmanju ruku apsurdne, Hillary nije uradila mnogo kako bi odgovorila ili opovrgnula njegove tvrdnje. Zbog toga je mnogo glasača ostalo u sivoj zoni i na kraju moralo odlučiti što je njima osobno korisnije. U nedostatku jasnih objašnjenja na svakoj strani, oni su u osnovi izabrali osobu koja je objašnjavala apsurdne stvari na lagan i njima razumljiv način za (ispod) prosječno obrazovanu osobu. Pri tome ne tvrdim da ne postoje nikakvi razlozi zbog kojih nikada ne bi trebali glasati za zid koji bi spriječio imigraciju, nego pretpostavljam da su potrebna jasnija objašnjenja od onih koji imaju visoke moralne standarde kako bi uvjerili ljude i pokušali zaustaviti gore spomenute eho efekte tamo gdje postoje neodlučni glasači.

Na kraju, kao zaključak, jedna osobna opaska o nečemu što me muči. Nedavno sam shvatila da postoje mnoge stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Kao studentica međunarodnih odnosa, često automatski pretpostavljam da ljudi znaju o čemu pričam kada spominjem kozmopolitski pogled na politiku s kojim se ponosno identificiram. No, većina ljudi zapravo nema pojma o čemu pričam. Umjesto da ih optužujemo, svi mi moramo shvatiti da je elitizam balon koji se treba probiti. Umjesto da ljude grubo i istog trenutka označavamo kao neinformirane, moramo naći malo vremena da ih informiramo. Poenta je da se ljudi ne hvale na sav glas o svom znanju. Demokracija se nikada ne bi trebala temeljiti na tome tko je najpametniji čovjek u sobi, nego bi trebala stvarati najpametnije sobe koje je moguće stvoriti. Moramo stvarati sobe u kojima će ljudi razgovarati i učiti, sobe koje ne marginaliziraju nego im je cilj da obrazuju. Samo tada ćemo moći provoditi uistinu vrijedne političke odluke, bez obzira na naš lični politički kompas.

[crp]

Autorica

Ioana Cristina Cristocea (Rumunjska)

Studira: Bachelor Umjetnosti u Međunarodnim odnosima i Europskih studija na Fakultetu Političkih znanosti, Sveučilište u Bukureštu

Govori: rumunjski, engleski, francuski i pomalo talijanski

Europa je… kultura u nastanku.

Prijevod

Nikolina Marjanović (Bosna i Hercegovina)

Studij/posao: Magistrica povijesti i arheologije

Govori: hrvatski i engleski

Korektura

Aida Kavazbašić (Bosna i Hercegovina)

Studije/posao: komparativna književnost i bibliotekarstvo

Govori: bosanski, engleski

Evropa je… (a ako nije nadam se da će postati) mesto gde se susreću različite kulture što je čini divnim i jedinstvenim mestom za život

Author: Anja

Share This Post On

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

css.php

Nastavkom pregledavanja ove stranice slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Opcija kolačići (Cookies) na ovoj stranici postavljena je u svrhu poboljšavanja vašeg iskustva pregledavanja. Ako nastavite koristiti ovu stranicu bez mijenjanja postavki kolačića ili ako samo kliknete opciju "Prihvati" slažete se s ovim navedenim.

Zatvori