Antoan (Antoine) i Džuli (Julie), dvije dvadesetogodišnje studentkinje iz Francuske, svoje „pripravničko“ stažiranje odradile su u indijskom sirotištu, i došle u kontakt sa djevojčicama koje se trude da steknu obrazovanje koje bi im donijelo bolju budućnost. Tokom ljeta trudile su se da ih ohrabre i pruže im razonodu.
Mali je broj mladih ljudi u Francuskoj koji proputuju svijetom prije nego što počnu sa studijama. I zaista, ta praksa „bijele godine“ (godine pauze) nakon srednjoškolskog obrazovanja je neobična u Francuskoj, ali zahvaljujući istraživačkim pokretima, Erasmus-u i prekookeanskim radnim praksama, neki od njih, poput Antoan i Džuli, mogu da putuju i istražuju svijet.
Sa njima smo se sreli po povratku iz „Ingridinog raja“ („Ingrid paradise“) u Sirugupi (Siruguppa) u državi Karnataka, nedaleko od Hjaderabada (Hyderabad), u jugozapadnoj Indiji. Postavili smo im nekoliko pitanja.
Antoan i Džuli u tradicionalnim nošnjama
Zašto ste se obje odlučile za žensko sirotište?
Mi smo prijateljice i dijelile smo istu želju da putujemo i pomognemo drugim ljudima. Prošle godine, zahvaljujući „Scouts et Guides de France“-u, našoj istraživačkoj organizaciji, svaka za sebe smo se odlučile da učestvujemo u humanitarnoj misiji, koju je trebalo same da finansiramo, na nekoliko nedjelja, tokom ljetnjeg raspusta. Prošlog ljeta, pošto je radno stažiranje bilo obavezan dio naših studija u okviru Džuline Biznis škole i Antoanine Škole Računarskih nauka, odlučile smo da organizujemo sličan projekat.
Zašto baš „Ingridin raj“?
Pošto bismo obije bile zadovoljne bilo kojom destinacijom, naša potraga fokusirala se na mjesto na kojem bismo mogle da radimo sa djecom u teškim životnim uslovima. Tražile smo opsežne humanitarne organizacije: od Mongolije do Filipina, pa i sve do Indije! Nepal je inicijalno trebalo da bude naša destinacija, ali nažalost, zemljotres je uništio zgradu udruženja u kojem je trebalo da odsjednemo, i tamo više nismo bile dobrodošle. Na kraju, tokom manifestacije „Indijsko kulturno veče“ u našem rodnom gradu, čule smo za SIWOL, koji podržava indijsko sirotište Ingrid Neeva Jeevana, ili „Ingridin raj“. Ingrid je ime Njemice koja je usvojila Premu Kundargi, vlasnicu sirotišta, koja je i sama bila siroče.
Spremni za školu
Kažite nam nešto više o SIWOL-u i ovom sirotištu.
SIWOL
Support Indian Women’s Life (Podržite Život Žena u Indiji) – je francuska organizacija osnovana od strane francuskog studenta sa „Sciences Po“ (Instituta Političkih Nauka), koji je proveo godinu dana u Indiji. Danas SIWOL-om rukovodi pet članova. On sakuplja sredstva i šalje volontere u sirotište. On pokušava da informiše francusko stanovništvo o nedaćama žena u Indiji. Stoga, kulturne večeri i prezentacije bivaju redovno organizovani. A kada je riječ o sirotištu, ono prihvata siročad iz porodica „tradicionalnih“ prostitutki, „devadasi“ čije majke mogu biti zaražene ili preminule od side, i vodi računa o njihovom obrazovanju. Njihov cilj je da im pruže sklonište, medicinsku njegu i dovoljno kvalitetnu hranu kako bi rasle i procvjetale.
Sva siročad idu u privatnu školu u kojoj se nastava održava na engleskom jeziku („Engleska srednja škola“), kako bi se osiguralo da dobijaju dovoljno kvalitetno obrazovanje, koje bi im omogućilo da se upišu na fakultet ili profesionalnu školu.
Ko su „devadase“?
„Devadase“- u bukvalnom prevodu, služavke svetome – su žene koje su od rođenja posvećene hramu. One se smatraju suprugama svetog, imenovane su za „zauvijek milostive žene“ (njihov suprug, njihov Bog ne može da umre za njihovog života), i imaju seksualnu slobodu, koju ne uživaju druge žene udate za „smrtnike“. Kada dođu u pubertetsko doba, njihova nevinost prodaje se muškarcima, koji bi mogli postati njihovi redovni klijenti. Ovaj sistem dovodi do prostitucije koja proizilazi iz religioznih obreda; mlade djevojke mogu biti prodate bordelima u najvećim gradovima. Ova tradicija zvanično je zabranjena tokom osamdesetih godina, ali još uvijek opstaje zahvaljujući siromaštvu, tradiciji, npr. teškom bremenu miraza, i vjerskim uvjerenjima. Mlada djevojka koja se ne posveti hramu rizikuje da izazove nezadovoljstvo onog svetog, i time baci kletvu na svoju porodicu.
Učestvovanje u njihovoj svakodnevici… Drijemka!
Šta ste konkretno radile u sirotištu?
Ostale smo šest nedjelja. U početku smo se upoznavale sa sirotištem i navikavale na ritam njihovog svakodnevnog života, kako bi mogle definisati i organizovati prikladne aktivnosti koje bi zabavljale 35 stanovnika uzrasta između dvije i dvadeset godina, i pomogli im u njihovom obrazovanju. Takođe smo željele da otkriju nove geografske i kulturne horizonte, kako bi osnažile njihovo interesovanje za nove teme i aktivnosti za koje prije toga teško da su, ili uopšte nisu čule. Tokom ovog procesa uzimale smo u obzir njihove lične okolnosti i relativnu izolovanost sela (totalne populacije 52000 stanovnika), koje je bilo udaljeno od velikih indijskih gradova.
Antoanine velike igre
Težile smo tome da se uklopimo u sirotište, učestvujući u svakodnevnim aktivnostima što je češće moguće, od doručka do počinka. Svakog dana smo im pomagale sa domaćim zadacima i pokazivale različite načine na koje mogu uraditi svoje lekcije. Onda, kako smo obije imale iskustva u polju društveno-kulturnih aktivnosti zahvaljujući Istraživačima i našem prisustvu obuci za mlade radnike, često smo organizovale velike igre pod otvorenim nebom i tematske večeri. Uvele smo radionice ručnih radova, i učile ih kako da prave origami, i davale im časove kuvanja, uz jednostavne recepte za poslastice. Organizovale smo dva izleta: jedan na polja u prirodi nedaleko od našeg sela, a drugi na seoski vašar. Čak smo i iz svojih džepova platile za izlet nakon određenog cenjkanja sa vlasnikom!
Jedan od naših zadataka bio je i razvijanje izvjesnog broja malih letaka, pri čemu je svaki predstavljao neki svjetski poznati spomenik, kako bi mogle da upoznaju ostatak svijeta. Otkrile smo da su njihove studije bile fokusirane samo na Indiju i njene geografske, ekonomske i kulturne resurse. Imale smo vremena za ovaj zadatak jer je većina djevojaka bila u školi tokom jednog dijela dana, pa smo imale nešto slobodnog vremena da pripremimo svoje tekstove.
Žablji pop-up
Sa kojim ste se sve problemima susrele?
Prije svega, vrijeme je bilo izuzetno toplo i bile smo umorne većinu vremena. To područje je veoma suvo i monsun nije donio puno kiše ove godine. Morale smo da se naviknemo na izuzetno začinjenu hranu, koja je u početku činila da se jako znojimo. Nakon nekog vremena, postalo je lakse. Jele smo dosta obične riže i banana, jer sirotište nije moglo da priušti meso i povrće, iako bi nam ih ponekad poklanjale darežljive komšije. Raznovrsna hrana bila je rezervisana za slavlja. Što se tiče komunikacija, djevojke su razumjele engleski jezik veoma dobro jer je to jezik koji se koristi u njihovom obrazovanju, mada ga nisu vježbale često, i međusobno su razgovarale na njihovom maternjem jeziku, kanadskom (kannada). Međutim, upoznavale smo i novajlije koje su morale da uče i engleski i kanadski, jer je njihov maternji jezik bio telugski (Telougou), jezik komšijske zemlje. Kada smo organizovale aktivnosti, poput igara ili časova kuvanja, dešavalo se da objasnimo uputstva svima, a potom upitamo najstarije djevojke da prevedu rečeno, kako bi osigurale da svi sve razumiju. Čak i u slučaju da se naše poruke nisu u potpunosti razumjele, makar smo bile sigurne da su svi dobijali istu poruku.
Džuline velike igre
Upravo zato su naše igre postajale njihove igre sa njihovim zasebnim pravilima! Morale smo da se prilagodimo i osiguramo svima dobru zabavu. Kasnije smo shvatile da je bilo bolje kada bismo im davale primjer prije nego duga objašnjenja. Doduše, bilo nam je žao što odrasli stanovnici sirotišta nisu željeli da učestvuju u zabavnim aktivnostima. Očigledno su tamo studije mnogo vrijednije nego igra. Ponekad smo bivale bezobzirno prekidane, jer je bilo vrijeme za učenje, večeru, molitvu ili čišćenje prostorija.
Kako ste se organizovale?
Prije svega smo imale u vidu sve aspekte projekta: zdravlje, bezbjednost, transport, finansiranje, kulturu i znanje. Na početku smo se vakcinisale u „Air France“ zdravstvenom centru, i informisale o zdravstvenim problemima sa kojima bismo se mogle suočiti.
Onda, datume smo uskladile sa našim akademskim kalendarima, i odlučile da odemo u Indiju od druge polovine juna do druge polovine avgusta. Kako bismo izbjegle visoke cijene, svoje karte smo kupile u martu mjesecu.
Takođe smo ozbiljno porazgovarale sa ljudima koji upravljaju SIWOL-om, jer su oni mogli da nam kažu nešto više o sirotištu, i zajedno smo smislili neke aktivnosti koje bi tamošnjoj djeci mogle biti zanimljive.
A kako ste isfinansirale svoj projekat?
Kada je u pitanju finansiranje, već smo prije toga naučili kako s njim da se nosimo, zahvaljujući svom prethodnom istraživačkom iskustvu. Odlučile smo da odaberemo da se same finansiramo: Džuli je radila u banci tokom dva mjeseca ljeta 2014, a Antoan je držala časove matematike u gradskom društvenom i kulturnom centru, i dva puta nedjeljno bi davala privatne časove srednjoškolcima i večernjem terminu. Takođe smo tražile stipendiju od lokalnog savjeta u Antoaninom gradu, i dobile smo je, a i iskoristile smo finansijsku platformu Ulule, gdje su nam prijatelji i članovi porodice darivali novac u zamjenu za obećanje da ćemo se iz Indije vratiti sa darovima za njih.
Šta se dogodilo po povratku sa putovanja?h4>
Podijelile smo svoju avanturu sa najvećim mogućim brojem ljudi, kako bi osigurale da sljedećeg ljeta dvije ili više osoba preuzme naše aktivnosti. SIWOL nije pretjerano poznat među istraživačima, i mislile smo da ako budemo dovoljno pričale o njemu, bilo bi moguće da grupa istraživača ode tamo (u Indiju) u 2016.
Koja vam je najdraža uspomena?
Osmijesi i ljubaznost djevojaka iz sirotišta. Nakon svake aktivnosti prišle bi nam i zahvalile se što smo brinule o njima i pokazale im kako da se zabave.
[crp]
Najnoviji komentari