Nakon što ste završili srednju školu, direktno produžavanje na fakultet može djelovati kao logična ili pak jedina opcija u zemljama poput Španije. Međutim, u drugim zemljama kao što je Njemačka, godinu dana pauze pred fakultet postalo je popularna tema. Razlika između ove dvije kulture prikazana je kroz odgovore na dva pitanja: šta ćete studirati i čime ćete se baviti. Autorka je sve objasnila kroz svoje iskustvo sa Erasmus-om.
Jesi li već odlučio/la šta ćeš da diplomiraš? Ovo je pitanje koje se svakom srednjoškolcu u Španiji postavlja svakodnevno. To naizgled nevino pitanje krije zamku. Naime, pretpostavlja se da ćete po završenoj srednjoj školi obavezno nastaviti sa studijama, i to po mogućnosti u svom rodnom gradu.
Nije bitno da li imate jasnu ideju o tome čime želite da se bavite u životu, ili pak nemate predstave. Takozvana “godina pauze” ili plaćenog odsustva se u društvu smatraju traćenjem vremena. Izdvajanje jedne godine za rad, volonterizam ili putovanja, kako bi se naučili novi jezici i proširili horizonti, smatra se štetom kojoj nema popravke.
Ovi stavovi nisu uočljivi samo u Španiji, već i u drugim mediteranskim zemljama, pogotovo u onim gdje se porodične vrijednosti visoko kotiraju, i gdje u prošlosti nije bilo puno mogućnosti za upisivanje na fakultet.
Činjenica da se u ovim zemljama sve opcije osim direktnog produžavanja na fakultet uošte ne razmatraju ima veliki uticaj na to da se veliki broj naših studenata osjeća pomalo izgubljeno, kao da studiraju jer je to “nešto što bi trebalo da rade”, zarobljeni u branši koja ih ne zanima samo zbog pritiska da treba da se bave “nečim korisnim”.
To je bio razlog zbog kojeg mi je, kada sam preko Erasmus-a otišla u Njemačku (ovaj program je takođe kritikovan), bilo veoma teško da svojim cimerima iz Njemačke objasnim da je u mojoj zemlji normalno da počnete studije neposredno nakon završene srednje škole. “Kako to da imaš 20 godina a već si na polovini svojih studija? Ja sam stariji od tebe, a tek počinjem”, kazao mi je jedan od njih kada smo se upoznali. Ovakva pitanja postala su uobičajena prilikom brojnih upoznavanja.
Njihov inicijalni šok doveo nas je i do pitanja sa dubljim značenjem: “Kako će moguće da se od mladih ljudi od 17 ili 18 godina očekuje da odaberu definitivni smjer u kojem će se njihova budućnost razvijati, a da prethodno nisu zaista iskusili i istražili svijet?”
Svako od njih bio je makar na godinu dana pauze prije nego što su počeli sa studijama, i upravo su ti moji cimeri bili primjer situacije u Njemačkoj. Tokom mog boravka u toj zemlji upoznala sam mnoge Njemce koji pričaju španski, i većina njih je jezik naučila volontirajući u zemljama poput Čilea ili Meksika tokom te prelazne godine. Drugi su odlazili na put oko svijeta, ili da rade u najrazličitijim sektorima, kako bi stekli malo iskustva. Pitanje koje njihovim maturantima biva postavljeno nakon srednje škole potpuno je drugačije: “Šta ćeš da radiš?” Palet mogućnosti vidljivo je šira. I ovo nije slučaj samo u Njemačkoj, već i u drugim evropskim zemljama poput Holandije, a naročito u Velikoj Britaniji.
Čini se da je ovo zanimljiva kulturološka razlika u koncipiranju i upravljanju visokim obrazovanjem. Ta “godina pauze” rođena je u zemljama engleskog govornog područja, i to kao rezultat kulturne revolucije 60ih godina, i imala je manje poteškoća da se probije do njemačkog ili holandskog mentaliteta nego što je to slučaj sa španskim ili portugalskim. To se možda dogodilo jer, makar u Njemačkoj, mladi ljudi su naučeni na to da se sa studijama počinje malo kasnije jer njihovo srednjoškolsko obrazovanje traje duže (13 godina umjesto 12, koliko traje u Španiji). Pored toga, obavezan vojni rok (i obavezna civilna služba) nisu prestali da budu obavezni ovdje sve do 2011, tako da bavljenje nečim prije studiranja ne djeluje kao nešto čudno ili neobično.
Moram da priznam da kada sam stigao u Njemačku (možda zaslijepljen mišlju da je sve što je strano istovremeno i dobro), nisam mogao da učinim ništa sem da budem opčinjen mogućnošću da se tamo može birati između mnogo više opcija i puteva, mogućnošću da promijenite svoj put a da vas pritom ne smatraju neodgovornim. Mnogi od mojih prijatelja Njemaca su završili studirajući nešto potpuno drugačije od onog što su započeli (od istorije do medicine, od kulturnog menadžmenta do predavanja osnovcima), i za njih putovanje nije bilo samo nešto što se radi pred studiranje: Kanada, Engleska, Južna Afrika i Čile su destinacije koje su planirali da posjete idućeg semestra – i tu mislim samo na moje cimere.
Međutim, tokom naših razgovora i ćaskanja, neki od njih su mi priznali da u Njemačkoj na neki način vrše pritisak na mlade ljude; da odu u inostranstvo, da makar na jedan semester budu negdje drudje i da ne počinju studije neposredno nakon srednje škole. Čini se da smo kao studenti svuda pod pritiskom, iako su možda vrste pritisaka i očekivanja kojima podliježemo kontradiktorne.
Rješenje bi bilo da, bez obzira na to iz koje ste zemlje, odaberete ono što vama najbolje odgovara. Ali da bi to postigli, potrebna vam je pomoć institucija, što je nešto na šta se ne nailazi svuda. Uprkos postojanju različitih obrazovnih sistema i tradicija, neophodan je napredak svuda, kako bi se osiguralo da svako od nas može da odabere put koji ga/je ispunjava.
[crp]
Najnoviji komentari