Ključ postojanja dobrim fotografom leži u posvećenosti

Prvi put kada sam i sam čuo za Đanfranka Tripodoa bio je u crkvi. Tačnije, u Niuewe Kerk-u, hramu lociranom u centru Amsterdama, koji je svake godine domaćin jednom od najprestižnijih takmičenja u foto-novinarstvu, “Word Press Photo”-u. Impresivno je posmatrati prizore iz rata u Siriji, Gazi i Ukrajini, smještene među ogromnim prozorima sa vitražima i kamenim stubovima. Tu sam i naišao na fotografiju Đanfranka Tripodoa, dobitnika jedne od nagrada u kategoriji “Opšte novosti”.

Gianfranco Tripodo_awarded picture

Prvi put sam se sa Tripodom (Manila, 1981.) sreo lice u lice u kafiću u Madridu. Stigao je na sastanak prije ugovorenog vremena, i već je radio na gomili papira za glomaznim drvenim stolom u kafiću. Sa mobilnim telefonom u jednoj ruci, listi obaveza u drugoj, i kafom, koja je na stolu čekala da bude ispijena tokom intervjua.

Željeo sam da počnemo naš razgovor pričom o nagrađenoj fotografiji, kao i okolnostima u kojima je nastala.

Radio sam na ovoj temi već tri godine, ali sam bio svjestan toga da mi je nedostajala fotografija koja prikazuje preskakanje preko ograde (španski grad Melilja, smješten u sjevernoj Africi, od Maroka razdvaja trostruka granična ograda). Iz ovog ili onog razloga, uvijek sam uspijevao da propustim taj trenutak; nekad jer bi me stražar zaustavio, nekad jer bih otišao iz grada dan prije nego što bi se prelazak dogodio. Štaviše, već sam bio odlučio da će taj dan biti posljednji dan mog boravka, kao i rada u Melilji. Bio sam u CETI-ju (Privremeni Smještajni Centar za Strance) i radio na jednom intervjuu, kada mi je javljeno da je u toku preskakanje ograde. Kada sam stigao na mjesto dešavanja, pronašao sam oko četrdesetak ljudi na vrhu štanda tik uz granicu. Kada su uspjeli da preskoče i posljednju ogradu, imigranti su se sukobili sa policijom, koja je počela da deportuje ljude nazad u Maroko. Neki ljudi su uspijevali da pobjegnu i sakriju se ispod automobila koji se vide na fotografiji. Sjećam se, fotografisao sam prizor koji se odvijao sa moje lijeve strane, ne sjećam se čak ni šta je bilo u pitanju, i odjednom sam se okrenuo i ugledao dvoje ljudi ispod obližnjeg auta. Jedno od njih se ne vidi na fotografiji jer je bilo iza drugog. Zabilježio sam to i nastavio sa fotografisanjem nečeg drugog, ne sjećam se. Sve se odvijalo veoma brzo. Kasnije sam saznao da njih dvoje tada nisu bili deportovani, već im je omogućen boravak u Melilji.

Kako birate teme i mjesta za fotografisanje?

To su slučajnosti, iako nisam zainteresovan za kategoriju najnovijih vijesti. Štaviše, kada sam počeo sa radom u Sjuti i Melilji, ova tema nije bila u centru zbivanja, i teško da je uopšte bilo ljudi koji su se bavili izvještavanjem sa događaja. Bio sam sam i zbog toga mi je omogućen pristup CETI-ju u Sjuti.

Pogledao sam tvoje fotografije iz CETI-ja, one koje prikazuju fudbalski tim kreiran od strane samih imigranata iz Centra. Mislim da je dobro što imamo fotografije koje prikazuju ljude, jer uglavnom do nas dopiru samo one na kojima su imigranti prikazani kao nedefinisana masa.

Za mene je to tema koja traži posvećenost na duže staze, ne pokušavam ništa da prodam novinama. Upravo zato nisam podložan pritisku, kao što je to slučaj sa “freelancer” novinarima, koji idu direktno na mjesto dešavanja kako bi fotografisali neto vezano za datu temu. To mi je pružilo dovoljno vremena da prikupim više fotografija.

Kako na kraće staze nadoknađujete to što toliko vremena provodite na neplaćenim projektima?

Radim za časopise i komercijalne klijente, što mi omogućava da zaradim nešto novca i potom se posvetim gore navedenim inicijativama.

U prevodu, kupujete sebi vrijeme.

Upravo. I time ja postajem onaj koji odlučuje. Stvaranje održivih prihoda za finansiranje sopstvenih projekata je nešto što sam detaljno proučio.

Sjećate li se tačnog trenutka u kojem ste rekli sebi da želite ovome da se posvetite?

Oduvijek sam volio fotografiju, čak sam za prvo pričešće dobio fotoaparat na poklon, standardni automatski Nikon koji još uvijek imam. Kao tinejdžer sam uvijek nosio fotoaparat sa sobom, a kada sam počeo da studiram zainteresovao sam se za dokumentarnu fotografiju. Ali konačni zaokret dogodio se kada sam se preselio u Madrid i postao asistent Rikiju Davili (Ricky Dávila) , i dok sam sarađivao sa “Cesura Lab”-om, grupom mladih italijanskih fotografa koji su veoma povezani sa Aleksom Majolijem (Alex Majoli), fotografom iz agencije “Magnum”.

To mora da ste osjetili kao svoj pravi poziv, jer se počeci čine komplikovanim

Pa, početak jeste bio veoma komplikovan…

Da li je neophodno istrajati?

Aleks Majoli uvijek kaže da je istrajnost ključna.

Nedavno sam pročitao intervju sa Manu Braboom, koji je rekao istu stvar, da na kraju treba da budete tvrdoglavi.

Da, ovo jeste tvrdoglavost. Moramo da radimo veoma naporno i žrtvujemo puno toga. Na primjer, ja se rijetko viđam sa svojim prijateljima iz Napulja, i uvijek rezervišem mjesec dana svog odmora kako bih otišao nekuda i fotografisao, sam za sebe. A sav novac koji zaradim uvijek odlazi na finansiranje projekata ili nabavku opreme.

Koji fotoaparat obično koristite?

Trudim se da uvijek koristim optimalnu kameru. Trenutno radim sa malim Olympus fotoaparatom bez ogledala. Imam druge Olympus proizvode i tri ili četiri objektiva. Radije koristim one sa fiksnom fokusnom daljinom, imam one od 28, 35 i 50. Sa njima sam uradio većinu fotografija.

Da li odluka da koristite crno bijele fotografije zavisi od teme koju obrađujete?

Donekle zavisi od teme, da. Crno bijele fotografije imaju kapacitet za apstrakciju, i smatram da ima mogućnost da neke stvari učini moćnijim. Većina fotografa na koje se ugledam rade sa crno bijelom fotografijom, pa sam se, kada sam počinjao, osjećao mnogo prijatnije koristeći ovaj jezik, mnogo drugačiji od onog u boji. Međutim, svakog novog puta osjećam se sve opuštenije radeći u boji, i sve češće je koristim.

Ko su fotografi koje ste pomenuli, a na koje se ugledate?

Veoma volim portrete, pa na primjer Ričard Rejvdon (Richard Ravedon). Takođe pratim Andersa Pitersena (Anders Petersen), Daidoa Morijamu (Daido Moriyama), Paoloa Pelegrina (Paolo Pellegrin), Laju Abril (Laia Abril)

Postoje li klike u svijetu foto novinarstva, ili je to profesija za samotne vukove?

Ovo je usamljen posao. Imam brojne prijatelje sa kojima dijelim iskustva i fotografije, ali svijet foto novinarstva i foto dokumentaraca je veoma mali. Manje-više svi poznaju sve, mi znamo ko je ko i čime se ko bavi.

Da li su kolege takmičarski nastrojene?

Veoma.

Da li je to zdrav takmičarski duh, ili kradete teme jedni od drugih?

Postoje oba tipa, postoje. Zavisi od pojedinca do pojedinca, ali je ovo ekstremno takmičarski nastrojen svijet, upravo zato što je krcat, a proizvodi vašeg rada idu malom broju medija, njih 20 do 50 na svjetskom nivou. A u isto vrijeme, na hiljade ljudi pokušava da dopre do svih tih medija. Od njih hiljadu, 500 ih je veoma dobrih u svom poslu. Konkurencija je velika.

Mnogi fotografi žale se na nedostatak podrške od strane medija, i kažu da su fotografi nedovoljno cijenjeni.

To je posebno slučaj u Španiji. Stanje je komplikovano. Mali je broj medija, veoma je teško stupiti u radni odnos sa njima, a pri tom ne pokrivaju teške teme.

Teške na koji način?

Teme koje su kontroverzne. Uglavnom ih ne pokrivaju.

Zašto mislite da je to slučaj?

Zato što u krajnjoj liniji, svi mediji se, u manjoj ili većoj mjeri, finansiraju od oglašivača. Kada se urednici i izdavači okupe, oni se ne bave samo novinarstvom, već im je na umu i to što bi njihovi oglašivači i menadžeri mogli da kažu, a njih ne čine samo novinari već i akcionari i ljudi koji nemaju veze sa ovim poslom. Šta to znači? Pa, da možda kontroverzne teme kao što je iseljenje nisu prisutne u medijima, iako je u pitanju veliki problem i hitan slučaj za društvo u Španiji.

Oni su se samo pojavljivali u alternativnim medijima …

Da, i postoje fotografi poput Olma Kalvoa koji su radili na ovome veoma dugo i potegli ovu temu u inostranstvu. Osim toga, objavljivali su to proprativši ga fantastičnim galerijama, veoma temeljno. To je problem o kojem vas teško puštaju da izvještavate u Španiji.

Objavljivanje nije dozvoljeno zbog protivljenja banaka koje se reklamiraju u štampi?

Da, blokirani ste. Postoje uticaji u uredništvu. Isto se dešava sa pitanjem Melilje, prikazivali su ga samo kad je bilo hitno i na naslovnoj strani. Ali nedostaju temeljni izvještaji koji govore o Sirijcima u Melilji, na primjer.

Hajde da nastavimo sa političkim pitanjima jer sigurni smo da znate da je u Španiji skoro odobren takozvani ‘zakon ućutkivanja’ . Kako to utiče na vas, na primjer?

Oni pokušavaju da učine da razmislite dvaput prije nego fotografišete, i mislim da im uspijeva. Jer ako im se učini prikladnim, mogu da vas sankcionišu direktno. Policija, a ne sud, je ta koja odlučuje da li je ono što radite ispravno ili ne. Bez suđenja. Većinom ovih pitanja se obično bave freelanceri a oni ne mogu priuštiti sebi da plate kaznu od 30,000 do 60,000 eura. Ono što ovaj zakon radi je inkriminacija slobodnih informacija, što je diktatorski zakon u potpunosti.

Da li su mogli kazniti i vas za vašu dobitničku fotografiju?

Za konkretno ovu fotografiju ne, jer se ne pojavljuju policajci na njoj. Ali prije fotografisanja bilo je pregovora oko prostora sa agentima. Danas ti pregovori mogu da se završe sa “ako nastavite sa tim, kaznićemo vas.”

Radite kao freelancer. Da li biste se radije držali po strani?

Da, da. Ne želim da imam ugovor sa svima.

Zbog slobode?

Da, i zbog toga što sam počeo sa ovim za vrijeme krize 2007…

I na kraju, imate dobre rezultate zahvaljujući ovoj fotografiji jer ste dobili nagradu. Da li ste očekivali nešto ovako?

Ne, nikad ne očekujete tako nešto. Uvijek priželjkujete to, sanjate, svake godine se prijavljujete za nagradu, ali je ne očekujete.

Poput Deda Mraza …

Pomalo kao lutrija. Sto hiljada fotografija je predato ove godine. Od svih njih, 40 će proći, a da vaša pobijedi od tih 40 je pravo malo čudo.

Je li nagrada uticala na vaš život na neki način, osim što vas intervjuišu ljudi poput mene?

Osim (smijeh). Svakako je vaše ime poznatije i to vam daje određeni prestiž. To je red koji se ističe u radnoj biografiji. Ali mislim da vas ne čini ni boljim ni lošijim fotografom. Moj način rada niti moja ličnost se nijesu mijenjali.

Kako uspijevate da skrenete pažnju na sebe, osim kroz istrajanje koje ste pomenuli maloprije?

Kroz priče koje radite i kroz misiju koju imate kao fotograf. Ne bih to nazvao stilom, ali ima veze sa vašom ličnošću. Vaša vizija je vaša ličnost, vaš način postojanja na svijetu. To je ono što vas odvaja od ostalih koji se bave istom pričom.

Po onome što vidim princip fotografisanja na samo jedan način je …

Je umro. I vjerujem da je to bolje kad su neke stvari u pitanju.

Ali je nestabilniji sada.

Mnogo je nestabilniji, što dovodi do iskorišćavanja od strane ljudi i do velike nesigurnosti. Pošto znaju da su svi očajni, spuštaju cijene, uslovi su nehumani, nije ih briga za prava fotografije i tako dalje. Ovo mi se čini užasnim i mislim da kao fotografi, i kao freelanceri, moramo da budemo veoma jasni po pitanju ovog zlostavljanja i da utvrdimo da pod određenim uslovima jednostavno nećemo raditi i to je to, bez pregovora. Ipak, izuzetno je vrijeme za fotografiju jer sve tek treba da se izmisli. Radite šta želite. Postoje digitalne platforme kojima je javnost više posvećena i u kojima je vizuelno obrazovanija. To vam dozvoljava da uradite mnogo više stvari. To mi je fascinantno. Meni taj profil fotografa koji je za svog života radio samo sa nekolicinom mušterija djeluje dosadno, užasno.

Izložba fotografija nagrađenih na World Press Photo-u uključivaće I do 100 lokacija, zajedno sa Madridom, Moskvom i Meksiko Sitijem.
Za više informacija: http://www.worldpressphoto.org/exhibitions
Đanfranko Tripodo će uskoro objaviti knjigu o projektu “Southern Border”, koja će uključivati nagrađenu fotografiju sa World Press Photo-a.

[crp]

Autor

J. Ignacio Urquijo Sanchez (Španija)

Studij/Posao: Novinarstvo i Međunarodni odnosi

Govori: španski, engleski i osnove njemačkog

Europa je…nevjerovatan spoj kultura, od Šekspira do Servantesa, od Rilskog manastira do zalaska sunca na Roque Nublu

Blog: www.ignaciourquijo.wordpress.com

Twitter: @nachourquijo

Prevod

Anđela Đurašković (Andjela Djuraskovic) (Crna Gora)

Studira/Radi kao: Novinarstvo

Govori: srpski/crnogorski, engleski, njemački

Evropa je… mjesto gdje su rođeni veliki ljudi, velike nacije, velike ljubavi; gdje su stvorena velika djela iz oblasti umjetnosti, književnosti, arhitekture, filozofije.


Korektura

Aida Kavazbašić (Bosna i Hercegovina)

Studije/posao: komparativna književnost i bibliotekarstvo

Govori: bosanski, engleski

Evropa je… (a ako nije nadam se da će postati) mesto gde se susreću različite kulture što je čini divnim i jedinstvenim mestom za život

Author: mariana

Share This Post On

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

css.php

Nastavkom pregledavanja ove stranice slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Opcija kolačići (Cookies) na ovoj stranici postavljena je u svrhu poboljšavanja vašeg iskustva pregledavanja. Ako nastavite koristiti ovu stranicu bez mijenjanja postavki kolačića ili ako samo kliknete opciju "Prihvati" slažete se s ovim navedenim.

Zatvori