U Kolping edukacijskom trening centru u Schwandorfu u Njemačkoj, izbjeglice i imigranti iz cijelog svijeta dijele učionicu. Različite kulture, svakodnevni problemi i nadanje u bolju budućnost utječu i na sam proces učenja u zajednici.
Oni stoje u krugu i dobacuju se loptom. Onaj tko je uhvati, predstavlja se i pozdravlja razred s “dobro jutro” na svom maternjem jeziku. Četrnaest osoba hvata loptu. U osam slučajeva pozdrav zvuči drugačije. Tinejdžeri iz 10b razreda koji pohađaju Kolping nastavu u edukacijskom centru u Schwandorfu dolaze iz Sirije, Eritreje, Iraka, Češke, Poljske, Srbije i Dominikanske Republike. Njihova učiteljica Anna Hanf je iz Mađarske. Učenici su došli u Njemačku sami ili s obitelji u potrazi za boljom budućnošću. Najmlađi imaju 16 godina, a najstariji su u svojim dvadesetim. Oni uglavnom uče njemački jezik, ali u svom rasporedu imaju i sate teretane, društvenog obrazovanja, kuhanja i zanatstva. Sve se čini jako poznatim, a opet sve je poprilično drugačije.
Zidovi učionice su prekriveni ručno izrađenim posterima na kojima su ispisani naslovi poput “naša arapska pjesma”, “naša španjolska pjesma”, “Mi možemo brojati do deset na šest jezika: španjolskom, kurdskom, perzijskom, bosanskom, češkom i tigrinijskom”, kao i pravila ponašanja, objašnjenja prepozicija te kršćanski križ. Dvije djevojke iz Sirije sa šalovima na glavi sjede na suprotnim stranama prostorije. Grkinja Anastasia iz drugog razreda kaže nam da su svađe oko različitih religija već dovodile do tučnjave. Istovremeno, očigledno je da su svi jednako dobrodošli ovdje bez obzira na religiju kojoj pripadaju. Ovi tinejdžeri mogu poslužiti za primjer mirnog i tolerantnog suživota.
Glavni zadatak današnje lekcije je ponavljanje prošlotjednog projekta o cirkusu i učenje novih riječi iz istog leksičkog polja: hodanje, plesanje, biciklarenje, klovn, letenje, bacanje. Posljednje dvije izazivaju najviše nevolja. Zašto je pogrešno reći: „Ja mogu poletiti loptu?“ No, na sva pitanja nije moguće odgovoriti odmah, jer je u sobi glasno i živo. Letargičnost njemačkih učenika ovdje ne postoji. Ipak, lekcije imaju jasnu strukturu. Razlozi za učenje su različiti. Žamor ovih učenika lako dopre i do njemačke djece: „Hej, druže! Pobogu, o čemu pričaš?“ Ali neki od njih radije šute i potrebno im je više vremena da se odvaže na isprobavanje neke nove jezične igre. Oni su počeli učiti abecedu tek prije nekoliko mjeseci. Veoma je teško pronaći pravi način za podučavanje tako miješanog razreda, a u isto vrijeme biti pravedan prema svima. Razine obrazovanja i prethodnog znanja su veoma različite. Gospođa Hanf se odlučila orijentirati prema onima koji imaju neko srednje znanje, iako to sa sobom nosi rizik da se zahtjeva premalo od jednih, a previše od drugih. Također, pronaći udžbenik za ovakav pristup je dosta teško.
Manjak je i priručnika koji bi pomogli da se na pravi način uspostavi interakcija s mladim ljudima koji ne mogu govoriti o svojim iskustvima i to nema toliko veze s nedostatkom jezičnih vještina. Gđa Hanf objašnjava da je obično potrebno dosta vremena dok pojedinci izgrade dovoljno povjerenja i budu emotivno spremni da pričaju o svojoj prošlosti. No, postoji još jedan razlog zbog kojeg ne žele govoriti o svojim iskustvima. Osobe koje traže azil šalju se nazad u zemlju u kojoj su im inicijalno uzeti otisci prstiju. Prema Dublinskoj konvenciji, upravo ta zemlja donosi odluku o njihovoj molbi za azilom. Mnogi kandidati ne govore o rutama kojima su došli kako ne bi umanjili šanse onima koji su krenuli njihovim stopama, ili i sami traže azil u Njemačkoj.
Nitko ne zna kako je Senait, navodno šesnaestogodišnjak, uspio doći iz Eritreje do Njemačke, a da pri tome nije bio nijednom uhvaćen, i kojom je rutom došao. No, on je sada ovdje: bez putovnice – koja je vjerojatno već davno zapaljena – bez datuma rođenja i bez obitelji. On možda ne zna abecedu baš najbolje, no ipak je uspio shvatiti način sklapanja rečenica na njemačkom puno brže od ostalih. Kao i većina drugih, Senait zna zašto uči i nije mu dosadno. Škola je nešto novo i uzbudljivo za njega. Nakon što je tekst koji su zajednički sastavili pročitan na kraju sata, neki čak podižu ruku i po drugi put kako bi tekst pokušali pročitati bolje nego prije. Nije nimalo lak zadatak za učitelja da učenicima objasni da nisu došli u zemlju mlijeka i meda, nego da moraju učiti ukoliko žele pronaći posao. Unatoč znanju, mnogi veoma rano prestaju ići u školu i umjesto toga traže posao. Brojni mladi su u svojim matičnim zemljama ostavili obitelji koji sada od njih očekuju financijsku podršku, a ne da završe dvije godine škole i steknu određene kvalifikacije.
Strah od deportacije je sveprisutan. On dominira tijekom interakcije u učionici više nego razgovori o zadaći ili glavnim gradovima na satu društvene znanosti na kojem ih gospođa Maxim želi podučiti glavnim institucijama Europske Unije. Oni bi trebali naučiti kako razumijeti sustav u kojem su se našli. No, ovo uzrokuje glasan otpor u razredu. Oni je neprestano prekidaju pitajući: “Zašto bi to trebao/la znati? Ne želim ostati ovdje. Nitko me ne želi ovdje. Odlazim u SAD!”.
Hamit, dvadesetčetvorogodišnjak koji je pješice došao iz Afganistana nakon što je u ratu izgubio svoju ženu i obitelj, kaže nam da je već pronašao odvjetnika. Planira podići i tužbu ukoliko bude deportiran. Govori kako namjerava učiniti sve kako bi pobjegao od Talibana. “Nada je laž,” ponavlja iznova. Zašto bi uopće započinjao školovanje? Za tri godine imati će 27 godina. Što bi trebao započeti u ovom trenutku? Ako ne uspije završiti školovanje na vrijeme ili bude morao otići prije, sav uloženi trud biti će uzaludan. On ne vidi perspektivu za sebe. “Za svakog pojedinca je katastrofa kada se mora vratiti u svoju domovinu. Svaki put smo dirnuti, no mi ne donosimo odluku o tome tko može ostati. Mi se možemo samo nadati da našim učenicima možemo ponuditi lijepo vrijeme, ljudsku toplinu, obrazovanje i možda samo malo nade,’ kaže nam gospođa Maxim.
[crp]
Luzie Gerb (Njemačka)
Studira: Povijest umjetnosti, Likovne umjetnosti i Komparativne kulturološke studije
Govori: Njemački, engleski, švedski i francuski
Europa je… puna magičnih mjesta, zanimljivih ljudi i priča
Web stranica: luzie-gerb.jimdo.com
Nikolina Marjanović (Bosna i Hercegovina)
Studij/posao: Magistrica povijesti i arheologije
Govori: hrvatski i engleski
Najnoviji komentari