“Prevoditi na ruski jezik nije isto kao i prevoditi na španski/ Prijevod između dva jezika/ Dvostruko nemoguće”. Ovim riječima, Natalia Litvinova, opisuje svoju poziciju spisateljice koja piše na španskom i prevoditeljice na ruski jezik. Dva književna svijeta, koja se u jednom trenutku susreću u časopisu Meeting Halfway.
Natalia Litvinova (fotograf: Fernando Quiceno)
Prvo što mi padne na pamet kada pomislim na Nataliu Litvinovu, jeste onaj osjećaj iz djetinjstva, kada prvi put, slućajno, spojite žutu boju sa plavom i otkrijete da se tim miješanjem stvara jedna sasvim nova boja.
Sa odobrenjem Federico García Lorca, možemo reći da je Natalija zelena boja u paleti boja poezije. Spoj njenog bjeloruskog porijekla i više od polovine života u Argentini sjedinjuje se u poeziji:
Urlajući, takoreći
Bilo mi je dato da odem najdalje što je moguće
Ali bez povratka
To nije dodir grančica breze. To sam ja ispod tvoje kože.
Prevoditi na ruski nije isto kao prevoditi na španski
Prevođenje na dva jezika
Dvostruko je nemoguće
Natalia Litvinova (“Rascjep”)
Ova pjesma će za Meeting Halfway biti prevedena na više od deset jezika (italijanski, turski, njemački…). Misliš li da će to biti ista, nepromjenjena pjesma na svakom od tih jezika?
Ne, to neće biti ista pjesma. Svaka jezička verzija ove pjesme sa sobom će donijeti drugačiju zvučnost, podneblje (klimu), drugi ritam, više vlažnosti, suše i drugačiju strukturu, drugačiji osjećaj.
Rođena si iste godine kada se desila katastrofa u Černobilu, 1986. Da li je ta činjenica uticala na bilo koji segment tvog života?
To je bio jedan od razloga zašto smo i emigrirali u Argentinu. Černobil je uticao na moj jezik, moje djetinjstvo, moje uspomene, na moj jezički izražaj. To je jedan od onih događaja koji vas obilježe za cijeli život. Mnogo mojih prijatelja iz razreda i druge djece mojih godina, koji su ostali u Gomelu nakon černobilske katastrofe, su umrli od različitih bolesti koje su prouzrokovane radijacijom. Nekako, osjećam da je i jedan dio mene umro zajedno sa njima.
When you arrived in Argentina, at 10 years old, could you speak Spanish?
Kada si, sa deset godina, došla u Argentinu, da li si znala španski jezik?
Nisam. Znala sam samo reći “Hola” (“Zdravo”). Sjećam se da sam osjećala stid, jer nisam mogla govoriti španski. Tako da sam postala jedna od onih tihih i povučenih djevojčica.
Da li ti je bilo teško naučiti jezik?
Djeca uče brzo. Kćerka mog susjeda je se igrala sa mnom i polako me učila, tako sam, zapravo, i naučila jezik- igrajući se; ona mi je pokazivala slike u knjizi, koju je imala i izgovarala riječi, tako da sam na taj način pamtila. Na početku sam unaprijed učila lekcije za školu, napamet, da ne bih ponavljala razred. Slušala sam sebe kako izgovaram nešto, što ne razumijem. Zvučalo mi je čudno slušati vlastiti glas, kao da sam mogla vidjeti vlastiti glas kako putuje kroz zrak, stvarajući meni nerazumljiv zvuk. Sve mi je bilo čudno tada.
Uvijek sam mislio da onog trenutka kada počneš razumijevati poeziju na jeziku koji učiš, da je to znak da si dosegao sam “vrh” učenja, jer poezija je sama duša jezika i kao takva vrlo je teška za razumijevanje. Kada si ti počela razumijevati poeziju na kastiljanskom?
Nisam razumjela poeziju. Njena ljepota je bila ogromna i tada meni nedokućiva.Poezija je u meni treperila kao muzika, koja budi želju za pokretom. Ja ne razumijem ni muziku. Ona se u meni širi poput zaraze, obrasta poput mahovine. Ona me određuje, čineći me i ranjivom i moćnom istovremeno.
Kada si počela pisati vlastitu poeziju na španskom jeziku?
Imala sam 13 ili 14 godina, sjećam se da sam tada, u školskoj biblioteci koja se nalazila u podrumu škole, čitala Lorcu. Ritam njegovih pjesama prosto me je očarao; pod uticajem poezije osjećala sam se začaranom. To je taj začarani napitak, koji uvijek i iznova moram da stvaram da bih bar malo produžila taj čarobni osjećaj.
Natalia Litvinova (fotograf: Fernando Quiceno)
Koji je to razlog da si se odlučila na pisanje na španskom, a ne na ruskom jeziku?
Možda zbog toga što sam podsvjesno željela da neko, ipak, naposljetku čita moje pjesme, bez toga da me po završetku čitanja gleda i pita šta one znače.
Da li je odabir tema uticao na tvoj odabir jezika na kojem pišeš?
Ako je tema odviše laka, tada se ne zadržavam na njoj. Tada joj se ne vraćam, niti me okupira. Ako je tema laka tada ne možeš joj se vraćati, raslojavati je do potpune ogoljelosti…ali sada razmišljam o tome. Možda bih, ipak, mogla pronaći način da se nosim i s tim.
U pjesmi, “Tvoje oči izokreću moju pepeljaru”, napisala si: “Čitam Kafkin testament kao ljubavno pismo/ uskoro će Pariz biti prekriven snijegom/ U Rusiji, takođe, past će snježni pokrivač/ Proljeće će stići kroz želudac”. Svojom metaforom se suprotstavljaš drugačijoj Argentini, Cortazaru, kao u stihu ““all of the fires, the fire” (“od svih požara, oganj”). Šta je to, na što ukazuješ ovom pjesničkom slikom?
U pjesmi “Tvoje oči izokreću moju pepeljaru”, željela sam iskazati udaljenost snijega, daleko od mene. Snijeg u Rusiji, zemlji moga djetinjstva, zemlji kojoj se ne mogu vratiti i snijegu u Parizu, zemlji mog ljubavnika, koji je napisao ovu pjesmu, krišom, u tajnosti. U mojoj prvoj knjizi snijeg je primarno metaforičan, neophodan kao zrak, neopipljiv, nemogući snijeg, kao ljubav, djetinjstvo i zatečenost u jednom mjestu koja je vječna.
U svojim pjesmama često se prisjećaš djetinjstva, evocirajući osjećaje koji se čine tako lični. Da li time tvoja svijest, ono što je u tebi, intimno može nestati time što ih činiš javnim?
Ni strah, niti neugoda od izlaganja sebe ne mogu zaustaviti moje pisanje. Kada sam pisala “Stepu”, moju prvu knjigu, pjesme su nastajale jedna za drugom, poput dozrelog voća. To je bilo nešto što nisam mogla izbjeći. Nastale su kroz jedan intenzivan proces korekture, ispravljanja, prepravljanja, iako tada još nisam razmišljala o izdavanju knjige. U ovom trenutku jedino što znam, jeste da ukoliko nisam pisala, ne bih bila sposobna funkcionisati: voziti se vozom, tuširati ili jesti. Pisanje je bilo neophodno da ispuni moj dan.
Pitanje o uticajima…šta je to presudno važno kod pisanja poezije?
Šta ako je poezija invazivna? Mnogo puta sam pokušavala pisati pjesmu o nečemu konkretnom. Osjećala sam se pametnom pronalazeći teme za pjesmu, a završavalo je tako da to nisam mogla. Poezija me obuzima kao poziv na ritual i sve što ja činim jeste da se prepustim tom zovu. Ponekad je pisanje slično poništavanju dana u kalendaru da bi se obuhvatio cjelokupan protok vremena, kroz sva godišnja doba. Poništavanju sadašnjosti, da bi je se oslobodili.
Pored toga što pišeš svoje pjesme, ti i prevodiš pjesme drugih pjesnika sa ruskog na španski. Koji je tvoj najveći prevoditeljski strah?
Kada prevodim, uzimam mnogo stvari u razmatranje, kao što je da ne “prenapišem” pjesmu, da joj ne pridajem dodatnu težinu. Slušam sam ritam pjesme, njenu muziku. Poštujem tišinu, koju pjesnik ukomponuje u samu strukturu pjesme. Prevođenje je svojevrsno putovanje kroz pjesničke krajolike, osjećanje samog života u pjesmi, putovanje do osjećaja koji se krije u pjesmi, do same srži tog osjećaja. Što je najvažnije, prevoditelj svojim prijevodom radi na vlastitoj ostavštini.
Prilikom prevođenja, da li se trudiš upoznati sa samim pjesnikom, ne bi li neposredno saznala o onome o čemu piše ili se pak oslanjaš više na vlastite osjećaje koje pjesma budi u tebi?
Počela sam prevoditi pjesme koje su mene lično ostavljale bez daha, one koje bi me dovoljno dirnule da bih mijenjala svoj stav, one koje su me rješavale krutosti i činile nesigurnom. Željela sam podijeliti svoje iskustvo čitanja tih pjesama sa svojim prijateljima. Tako sam počela prevoditi pjesme ruskih klasika iz perioda srebrnog doba i neke druge iz tzv. zlatnog perioda. Danas otkrivam ruske pjesnike svoje generacije. Istražujem njihove živote, pokušavam naći vezu sa oni što jesu i onoga što pišu. Čak prikupljam i fotografije svih pjesnika koje prevodim i primjećujem da sam nemoćna ostaviti to po strani, oni postaju dio mog života.
Tvoje pjesme su prevedene i na francuski jezik. Ti živiš u “oba” svijeta. I sama si prevoditeljica i tvoje pjesme su prevedene. Gdje se osjećaš ugodnije?
Ne osjećam se ugodno. Ugodnost me smiruje. Kada su moje pjesme prevedene, osjećala sam se polaskanom, iznenađenom, dirnuto, izgubljeno i osjećala sam kao da mi više ne pripadaju. Biti prevoditeljicom takođe ne čini da se osjećam ugodno ali me na neki način ushićuje. Svaki prijevod sa sobom donosi nove izazove, nove zamke i drugačiji jezik.
Koje ruske pjesme nam možeš preporučiti?
Aleksei Tsvetkov, Cherubina de Gabriak, Arkadi Kutilov, Vladislav Jodasevich, Osip Mandelstam, Innokenti Annenski, Velemir Jlebnikov, Marina Tsvetáieva…i mogla bih nastaviti sa nabrajanjem imena zanimljivih ruskih pjesnika još najmanje deset dana.
A pjesnike španskog govornog područja?
Miguel Ángel Bustos, L. M. Panero, César Vallejo, Edgar Bayley, Raúl Zurita, Néstor Perlongher, Jacobo Fijman, Selva Casal, Alejandra Pizarnik…
I na kraju…koja je tvoja omiljena riječ na ruskom jeziku i šta ona znači?
U ruskom jeziku volim zvučne riječi, one riječi koje zvuče poput zujanja i šištanja insekata.
A na španskom jeziku?
“Abalorio”- nakit, bakatela, tričarija i “carámbano” , što znači ledenica, jer kada ih izgovaram čine me sretnom, zvuče kao muzika, koja je negdje daleko.
http://www.youtube.com/watch?v=eP4NA3U2Yjo
Natalia Litvinova (Gomel, Belarus 1986), živi u Argentini od 1996. Objavila je zbirke pjesama “Stepa” ((Ediciones del Dock, 2010, Argentina; Ártese quien pueda, 2013, España; Trópico Sur Editor, 2013, Uruguay; Llantodemudo ediciones, 2013 , Córdoba), na francuskom “‘Balbuceo de la noche” (Melón editora, 2012, Argentina), ‘Grieta’ (Gog y Magog ediciones, 2012, Argentina), ‘Cortes invisibles’ (Editorial Letras de Cartón, 2012 , Chile), ‘Rocío animal’ (La Pulga Renga, 2013, Argentina) i ‘Todo ajeno’ (Vaso roto, 2013, México-España). Kao prevoditeljica sa ruskog jezika na španski, objavila je sljedeće antologije: ‘The noise of existence’ (Editorial Leviatán 2013) of the Russian poets Jodasevich i Esénin. ‘The broken mirror’ – Slomljeno ogledalo (Edited by Melón, 2013) od Cherubina of Gabriak, te ‘The anthology of Innokenti Ánnenski’ (Antologiju Inoćentija Anenskog),koja treba da izađe u ediciji Vasa Rota.
http://www.animalesenbruto.blogspot.de/
http://www.casajena.blogspot.de/
[crp]
Najnoviji komentari