“Stranac ovdje i stranac u vlastitoj zemlji”

Intervju sadrži lično svjedočenje mladog imigranta iz Afganistana.

Ibrahim je dvadesetsedmogodišnji Afganistanac koji trenutno živi u Grčkoj. On je vrlo jednostavan mladi čovjek sa nevjerovatnom usrdnošću. Mirnoća u njegovom glasu, kada govori, krije posebnu zrelost koja se može posjedovati samo kroz bogato životno iskustvo. Ibrahimovo iskustvo nije tipično iskustvo bilo kojeg dvadesetsedmogodišnjaka. Njegovo iskustvo natjeralo ga je da na život gleda sa više realnosti. Prišao mi je sa toplim osmjehom, srdačno mi pružajući ruku. Sastali smo se  da bi mi ispričao o problemima  s kojima je se susretao i s kojima se i sada susreće.

20130823 ibrahim 4

Ibrahime, zašto si morao napustiti svoju zemlju?

Morao sam otići zbog rata. Bio sam dijete i moj otac se plašio da me ne regrutuju u vojsku. U to vrijeme Talibani si upadali u sela i nasilu odvodili djecu.

Kako si izašao iz zemlje?

Napustio sam zemlju zajedno sa svojom sestrom i njenim mužem. Sav put smo prešli pješke. Dali smo mnogo novca krijumčaru koji nas preko Irana doveo do Turske. Neko vrijeme smo proveli u Turskoj, nakon čega smo došli u Grčku. Prvo smo bili u Aleksandropolju a zatim smo vozom stigli u Atinu.

Da li je bilo nekih opasnih situacija tokom putovanja?

Da, bilo je, naročito na granici Irana i Turske. U to vrijeme Turci su imali problem sa Kurdima. Jedno jutro, dok smo spavali u sasušenom koritu potoka, probudili su nas vojnici. Rekli su nam da su nas uočili prethodne noći dok smo pješačili i malo je falilo da zapucaju na nas. Mislili su da smo Kurdi iz PKK-a. Nisu pucali zbog djece koja su bila sa nama. Mnogo ljudi u to vrijeme je stradalo na ovaj način.

Koliko dana je trajalo vaše putovanje?

Pet do šest dana iz Afganistana do Irana i još oko  sedam dana od Irana do Turske. Putovali smo noću a spavali tokom dana. Uslovi putovanja bili su veoma teški jer je bila zima. Bilo je jako hladno sa puno snijega. Imali smo nešto zaliha sa sobom ali u jednom trenutku smo ostali bez hrane te smo se morali strpiti dok ne dođemo u naseljeno mjesto gdje možemo kupiti nešto za jelo.

Šta ste radili kada ste došli u Grčku?

Kada smo napokon stigli u Aleksandropoli krijumčar nas je pokrao. Uzeo nam je sav novac, sve što smo imali i rekao nam je da odemo ili će nas ubiti. Bio sam sa sestrom, njenim mužem i još dvoje djece. Na sreću, nešto kasnije naišao je jedan divan čovjek u autu i vidjevši nas kako lutamo, zaustavio se i pitao kuda idemo. Ja sam znao engleski i nešto malo grčkog te sam mu objasnio šta se desilo i rekao mu da idemo u Atinu. Odvezao nas je na autobusku stanicu i kupio nam  karte. Kada smo stigli u Atinu otišli smo u centar za izbjegla lica.

Kako ste živjeli tamo? Da li vam je država dala azil?

Ne nije. Dali su nam ružičastu kartu za privremeni boravak. Živjeli smo u izbjegličkom centru i ja sam našao posao jer nam je bio potreban novac. Ali jednog dana  kada sam se vratio sa posla saznao sam da su moja sestra, njen muž i ostalo dvoje djece napustili centar. Razgovarali smo o odlasku, ali sam bio iznenađen da su otišli bez pozdrava.

Koliko si tada imao godina?

Imao sam trinaest ili četrnaest. Bio sam potpuno sam jer nisam poznavao nikoga tamo. Imao sam i nekih problema u centru sa drugom djecom koji su bili stariji od mene, stoga sam zamolio socijalnog radnika da mi dopusti da odem. Poslali su me u Paidopolis instituciju za siročad u Solunu. Dok sam bio tamo dobio sam odbijenicu za azil, ali iz meni nepoznatih razloga ljudi koji su tamo radili nisu mi rekli na vrijeme te se nisam ponovo registrovao. Saopštili su mi tek nakokon godinu dana od prispjeća odbijenice tako da sam izgubio pravo da ponovo apliciram za azil. Još uvijek imam problema sa papirima zbog te greške. Nedavno sam bio i uhapšen. U zatvoru sam proveo dvadeset i dva dana…užasno iskustvo. Na sreću, neki ljudi koje poznajem odavde su mi pomogli, te sam pušten; u suprotnom bih bio od tri mjeseca do dvanaest mjeseci u pritvoru.

Kako si došao u Papafio dom za nezbrinutu djecu?

Nakon što je Paidopolis zatvoren 2001. godine, došao sam u Papafio i ostao do 2008. godine, kada sam odlučio iznajmiti stan sa jednim prijateljem.

Kako je bilo u Papafiju?

Bilo je veoma dobro, zapravo. Imao sam mnogo prijatelja tamo. Išao sam u školu ali najvažnije je to da sam imao i posao. Novac koji smo dobijali stvarno nije bio dovoljan da bi se od njega živjelo.

Da li imaš ikakav kontakt sa svojom porodicom?

Nemam. Otac mi je ubijen prošle godine u martu. Ostatak porodice bio je primoran napustiti zemlju. Nažalost ne znam gdje su. Nemam nikakav kontakt s njima.

Otkada si u Grčkoj, da li si ikada osjećao odbačenim zbog svoje nacionalnosti?

Da, jesam i to je tužno. Sjećam se da sam jedne prilike zvao za posao, čiji sam oglas vidio u novinama, i kada sam im rekao svoje ime i odakle sam, rekli su mi da bi radije zaposlili nekoga ko je odavde. Bilo jako teško za mene naći posao. Znao sam da se moram suočiti sa takvim situacijama, pogotovo zbog mog imena. Mislim da nije uredu suditi o ljudima na takav način, na osnovu istih kriterija jer dolaze in neke zemlje. Na primjer, ako na televiziji vidite da je Afganistanac počinio neki zločin, automatski o svim Afganistancima sudite na isti način.

Šta očekuješ od budućnosti, kakva su tvoja očekivanja?

Istina je da ja više ne znam šta da očekujem. Nekada sam imao nadu da ću ostati živjeti u Grčkoj, sada ni to nemam, a vratiti se u domovinu ne mogu jer znam da bi me ubili.

Imaš li nekih želja?

… želio bih imati prava. Mislim, ja živim ovdje već petnaest godina. Naučio sam jezik, išao u školu, završio sam srednju školu i tehničku školu…Stranac sam ovdje i stranac sam u vlastitoj zemlji. Nisam vidio svoju porodicu osamnaest godina. Otac mi je ubijen a moja majka sada ima oko šezdeset i devet ili sedamdeset godina.

Šta je sada sa tvojim papirima? Da li čekaš na neki odgovor u vezi rješavanja tvog statusa?

Čekam da me pozovu iz policijske stanice da odem po ružičasti kartu s kojom bih trebao otići u Atinu na razgovor. Rekli su mi da će to biti gotovo za mjesec, ali već su prošla dva mjeseca i još me nisu zvali.

20130823 ibrahim1

Da li ima nešto što bi htio reći ljudima koji čitaju ovaj članak?

Ne sudite drugima samo na osnovu onoga što vidite. Ne sudite ljudima samo na osnovu njihova izgleda, pokušajte slušati njihova srca, pokušajte ih upoznati, sjesti s njima i razgovarati…Važno je ono što je u ljudima, a ne ono što je izvan njih.

[crp]

Autor

Yiorgos Toumanidis (Grčka)

Studij/Posao: Europske kulturne studije, Pozorište, Pisanje pozorišnih komada i Kreativno pisanje

Govori: grčki, engleski, španski

Europa je…odlična mješavina kultura koje treba sa se promješa na pravi način.

Twitter: @yiorgostouma

Prijevod

Aida Kavazbašić (Bosna i Hercegovina)

Studije/posao: komparativna književnost i bibliotekarstvo

Govori: bosanski, engleski

Evropa je… (a ako nije nadam se da će postati) mesto gde se susreću različite kulture što je čini divnim i jedinstvenim mestom za život

Prijevod

Nikolina Marjanović (Bosna i Hercegovina)

Govori: hrvatski i engleski

Author: maria

Share This Post On

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

css.php

Nastavkom pregledavanja ove stranice slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Opcija kolačići (Cookies) na ovoj stranici postavljena je u svrhu poboljšavanja vašeg iskustva pregledavanja. Ako nastavite koristiti ovu stranicu bez mijenjanja postavki kolačića ili ako samo kliknete opciju "Prihvati" slažete se s ovim navedenim.

Zatvori