Za mnoge ljude biti u stanju socijalne potrebe je teško iskustvo. Pročitajte priču o baki koja nesebično pomaže svojoj kćerki u njenom teškom životnom razdoblju, zanemarivajući svoja osjećanja radi njenih.
Bez bunde od krzna i obilja zlatnog nakita kao svojevrsne zaštite, Edith Kieselbach ne može ni izaći iz svoje kuće a kamoli prihvatiti nečiju tuđu pomoć. Već pola godine njena kćerka, samohrana majka troje djece, oslanja se na pomoć Cuxhavener Tafela (organizacije koja obezbjeđuje hranu onima koji je sebi ne mogu priuštiti). Njezin stid je prevelik da bi prihvatila jeftine namirnice. Ipak, bez tih namirnica koje im obezbjeđuje organizacija “Tafel” ne bi imali dovoljno hrane za cijeli mjesec. Zbog toga je baka Edith, koja se prvi put u životu zajedno sa svojom porodicom suočava sa siromaštvom, na sebe preuzela odlazak po hranu.
Već pola sata sjedi na plastičnoj bež stolici, čekajući da je pozovu. Nestrpljiva, premješta crveni certifikat iz ruke u ruku, da bi potom ruke stavila nazad u džepove svoje graciozne, sive krznene bunde, sa pogledom uprtim u drugi kraj prostorije. Na njenom licu se još uvijek da naslutiti nekadašnja raskošna ljepota. Njen crveni ruž već više nije tako brižljivo stavljen kao nekada, a njene biserne naušnice sada vise sa njenih spuštenih ušnih školjki.
U istoj prostoriji nalaze se još neki siromašni, potlačeni i tužni ljudi u poderanim hlačama i istrošenim cipelama. “Većina ljudi ovdje, danas nije čak ni vidjela vodu danas”, šapnula mi je Edith.
Soba u kojoj čekaju ima neugodan miris, miris ribe i ustajale hrane. Prostorije “Tafel” organizacije nalaze se u lučnom dijelu Cauxhaven, u zgradi bivše ciglane koja je trebala bit srušena. U mračnu sobu se ulazi kroz dugačak hodnik. Osušene biljke stoje po strani. Zidovi obljepljeni bijelim pločicama. U čekaonici nalaze se trošne i skoro potpuno razvaljene stolice za sjedenje, uglasta sofa i jedan stari kožni naslonjač. Pod od starih cigli prljav i zapušten, već dugo nije vidio bolje dane. Hladno je i vjetrovito unutra. Majka, stara oko 20 godina, povlači zatvarač na dekici svoje kćeri.
Ponedjeljak je, jutro, pola jedanaest. Svi čekaju u redu kako bi dobili svoju porciju hrane. Ovdje dolaze ljudi koji su izgubili posao ili ga nisu ni imali, imigranti koji su došli u ovu zemlju sa nadom u bolji život, a sada se sve to čini kao daleki san. Veliki broj je i onih koji imaju posao ali njihovi dohoci nisu dovoljni da pokriju sve životne troškove.
No, Edith Kieselbach ne pripada niti jednoj od ovih gupa. Edith je umirovljenica, sa svoje sedamdeset i dvije godine, koja je radila cijeli svoj život. Dugo je radila kao odvjetnica, a kasnije u menadžmentu staračkih domova. Muž joj je umro prije nekoliko godina. Od svoje mirovine može živjeti prilično dobro. Iznos mirovine bi joj bio dovoljan i za odlaske u kazalište, za lijepu odjeću i poneko putovanje u obližnji Hamburg. Edith je miljama daleko od ovih ljudi, ali ne samo po broju na svom bankovnom računu, nego i zbog razloga zašto je ovdje. “Prilikom prvih posjeta Tafelu, drugi su bili začuđeni”, objašnjava Edith. ” Mislili su da sam ovdje da doniram nešto od svoje odjeće. Trebalo im je neko vrijeme da shvate da sam i ja, poput njih, došla uzeti hranu”.
“Svaki put kad dođem ovdje, osjećam se kao prosjak”
Edith Kieselbach nije ovdje kako bi uzela jeftinu hranu za sebe. Njezina mlađa kćerka ovisi od pomoći iz Tafela. Frizerka je i samohrana majka troje djece. Ona se ne usuđuje doći u “Tafel” jer ju je sram da bi je netko mogao prepoznati. “Ja to ne mogu, ne želim biti siromašna”, govori. Zbog toga je Edith preuzela dolazak ovamo na sebe. Svaki ponedjeljak Edith dolazi u “Tafel” da bi dobila hranu. Svaki put iznova mora nadjačati sebe i uronuti u svijet koji joj je tako nepoznat. Ovdje gdje se osjeća posramljeno, potreban joj je njezin štit od krzna da bi se osjećala sigurno.
Davanje novca svojoj kćerki za Edith je sasvim normalna stvar. “Ne radim to zbog sebe. Želim da opet stane na noge. Pomažem joj da bi ona mogla pomoći sebi”.
Velika čelična vrata se polagano otvaraju, a ispred njih staje niska žena u bluzi. “Brojevi od 150 do 200, molim vas uđite”. Upraviteljica Tafela, Barb Lockstein, je pozvala sljedeću grupu na blagajnu. Ljudi koji su čekali su ustali, ponijeli svoje vrećice s hranom koju su kupili i krenuli kroz vrata u veliku dvoranu.
Nasuprot Edith Kieselbach sjedila je žena s velom koja je počela tiho plakati. Njezina prijateljica ju je tješila, a zatim su obje ustale i ušle u dvoranu. “Ovako sam se i ja osjećala poslije prvog dolaska ovdje”, govori Edith, gledajući u ženu. “Prva posjeta je uvijek užasno iskustvo. Osjećaš se kao da si izgubio tlo pod nogama. Nisam znala što me ovdje čeka, a u isto vrijeme sam bila toliko ljuta na svoju kćerku jer se skrivala od svoje odgovornosti. Nitko ne želi biti ovdje”.
Siromaštvo raste dan za danom
Edith je broj 293 i mora još malo pričekati dok pozovu njezinu grupu. Danas je ovdje više ljudi nego što je to uobičajeno, pa se formirao dugačak red u predvorju. Gotovo nitko ne priča, čak i ako se čuje poneki rijedak razgovor među prisutnima, uvijek je tema hrana: “Želite li rajčice ili ćete radije tri banane?” – “Radije ću uzeti banane”.
Na tri dugačka stola, kupcima je ponuđena hrana koju su ranije za njih nabavili volonteri “Tafela”. Ovisno o veličini obitelji, volonter se mora pobrinuti da ravnomjerno rasporedi hranu, tako da bi i kupci koji dođu na red krajem dana dobili dovoljno banana, kupusa i kruha. Iako supermarketi iz okolice redovno doniraju hranu, zbog rastuće potražnje, objašnjava Barb Lockstein, često moraju slati ljude kući praznih ruku. Od njegova osnutka prije 11 godina, broj ljudi koji prima hranu s područja Cuxhaven se učetverostručio, s 500 na preko 2000. U gradu koji ima svega 50,000 stanovnika to je veliki broj.
Polako se red ljudi koji čekaju na namirnice smanjuje. Gospođa Gruns sjedi za kasom na kojoj provjerava broj uzetih artikala sa brojem članova porodice na karti koju svaki korisnik mora da ima. Svaki korisnik plaća malu nadoknadu od 1,5 eura po osobi, odnosno 2 eura za dvije osobe. “Krajem svakoga mjeseca susrećemo se s ljudima koji moraju uzeti hranu na kredit”, govori gospođa Gruns. “Ne možete ni zamisliti kako loše se osjećaju ti ljudi. Osjećaj srama je veliki i često vidim ljude koji plaću od stida što su primorani kupovati hranu ovdje. Mi naravno znamo da se nemaju čega stidjeti, trenutno im je potrebna pomoć a mi je ovdje pružamo, no to ne znači da se jednog dana njihova situacija neće promijeniti.”
Potrebno je vremena da osjećaj srama nestane
Edith razgovara s niskom i veoma mršavom ženom ispred sebe. U međuvremenu se ona predstavlja i drugima. Njezina kožna jakna ima rupu na laktu. Radi kao čistačica u hotelu na plaži. Iza nje je obješen veliki poster Udruženja asocijacija socijalne skrbi sa motom koji itekako govori o stanju u kojem se nalaze pojedini korisnici “Tafela”, uprkos tome što imaju posao: “Siromaštvo unatoč radu”. Bez pomoći koju dobija ovdje, ne bi mogla dočekati kraj mjeseca, govori. Sama pomisao da bi joj se mašina mogla pokvariti ili da mora kupiti novu odjeću, izaziva joj “vrtoglavicu i glavobolju”. Već deset godina pokušava osmisliti kako da smanji svoje troškove. “Bijesna sam zbog povišenja cijena, sve postaje skuplje i skuplje, a ja moram nekako sa sve manje novca preživjeti mjesec”. Zbog povećanja cijena morala je minimalizirati plaćanje osiguranja, kao i ostale osobne troškove.
Ova žena kupuje u “Tafelu” još od njegova osnutka. Još uvijek se sjeća vremena kada su kupci morali satima čekati na ulici ispred Centra za socijalnu skrb u gradu, jer je Tafelu bilo dodijeljeno tek nekoliko prostorija u podrumu zgrade. “Morate biti zahvalni jer imate taj luksuz da ste ovdje sada “, namrštila se. “Posebno za vrijeme niskih temperatura. Čekati unutra je i mnogo diskretnije od čekanja na ulici, gdje te svi prolaznici mogu vidjeti.”
Kroz gomilu ljudi prilazi nam Barb Lockstein i pozdravlja Edith i njezinu sugovornicu. “Jesi li vidjela našu malu damu?”, pita pokazujući prstom na plavu djevojku u vunenoj jakni. Lockstein voli pričati s kupcima u Tafelu. “Želim im pomoći da se oslobode neugodnosti. Nitko se ne treba osjećati posramljeno jer je ovdje. Prva posjeta je svakome veoma teška. Često viđamo ljude sa izgubljenim pogledima i uplakanim očima. Mnogi kažu da se osjećaju kao prosjaci”. Nježno pruža ruku preko Editinog ramena. Nakon nekog vremena ljudi se ipak naviknu na dolazak ovamo, tako da i međusobna suradnja postaje bolja. “Mi brinemo jedni o drugima i razgovaramo o temama koje su nam zajedničke, bilo o tome kako uspijevamo održati porodicu na okupu uskladiti sve obaveze… Na taj način ljudi shvaćaju da je naša briga o njima iskrena i da smo otvoreni prema svima. Znam da je u ovim teškim životnim trenucima svima nama potrebno bar malo razumijevanja i suosjećanja.”
Red se kreće naprijed i konačno je došao red na Edith. “Želite li raževi kruh?” pita je asistentica u suknji s plavim uzorkom. “Upravo smo ga dobili, svjež je!”.
Edith stavlja dvije velike vrećice napunjene do vrha u svoj automobil i odvozi ih svojoj kćerki koja živi u gradu. Želi da dostavi namirnice što prije jer je pozvana na kavu kod prijateljice. No, nitko se nije odazivao na zvono, pa je vrećice odnijela do četvrtog kata u staroj zgradi, gdje se njezina kćer upravo uselila s dečkom i svoje troje djece. Kada je stigla, kćerka ju je obavijestila da je ponovno trudna. U tom trenutku, Edithine nade za boljim životom za njenu kćerku su nestale.
[crp]
Najnoviji komentari