Otvorene rane Bosne i Hercegovine

Posljedice rata u Bosni još uvijek su vidljive. “Većina mladih Bosanaca želi otići iz zemlje.” Alma, Anela i Srđan za nas govore o životu u podjeljenoj zemlji, a stručnjaci će nam objasniti šta se stvarno desilo.

Ignacio Urquijo Sánchez / 28.8.2013

Unos familiares entierran a su ser querido, identificado en julio de 2010, quince años después de que fuera asesinado en Srebrenica, Bosnia-Herzegovina (autor: Alfons Rodríguez)
© Alfons Rodríguez

“Hiljade ljesova je pristizalo. Čitav prostor je bio ispunjen smrću i tugom. Posmatrao sam u tišini. Hodao sam od jednog mjesta do drugog sa srcem stisnutim u pesnicu. Vidio sam porodice koje plaću za svojim voljenim, podigao sam fotoaparat i uslikao nekoliko puta.”

Alfons Rodrigez sjeća se događaja, kojem je svjedočio. On je španski fotograf, koji je izvještavao sa terena konflikt u Kongu i Iraku za časopise kao što su Nacionalna geografija (National Geographic). Sada je se zatekao u Bosni i Hercegovini da fotografiše sahranjivanje posmrtnih ostataka ubijenih, petnaest godina nakon njihovog smaknuća u Srebrenici. Fotografija je nastala 2010, ali kao da je nastala ove godine. Još uvijek ima 2 000 neidentifikovanih tijela koja čekaju na indentifikaciju i sahranu.

Srebrenica je malo mjesto koje se nalazi na istoku Republike Srpske. Ova regija, gdje uglavnom žive Srbi, je jedan od dva entiteta  koja sačinjavaju Bosnu i Hercegovinu. Drugi entitet se zove Federacija Bosne i Hercegovine i većinsko stanovništvo ove regije čine Bosanci (Muslimani) i bosanski Hrvati. Bosna i Hercegovina je decentralizirana država sa dva entiteta i tri nacionalnosti.

Prije nego je počeo rat, devedesetih godina, nisu postojali entiteti niti imena gradova sa dvostrukim imenima. Do 1992. godine Bosna i Hercegovina je bila jedna od šest republika koje su zajedno sa dvjema autonomnim pokrajinama činile Socijalnu Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ).

Temelj jugoslovenske vlasti činila su tri stupa: Maršal Josip Broz Tito, kao predsjednik države, Komunistička partija Jugoslavije kao sredstvo političke kontrole i savezna armija kao instrument odgovornosti kako unutrašnje tako i vanjske sigurnosti. Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine preostala dva stuba državnog aparata strušila su se kao kula od karata. Proces raspada Jugoslavije rezultirao je sa pet ratnih sukoba između 1991-2001 godine.

Kosovo, čiju su nezavisnost priznale Sjedinjene Američke Države i Francuska, ali ne i  Španija i Srbija, govori da ovaj proces još uvijek nije okončan. Isto to potvrđuje i Bosna i Hercegovina, država koja je paralizirana političkim odnosima među entitetima, rotirajućim predsjednicima i nezaposlenošću preko 45%.

ŠTA SE DESILO?

FOTO 2: Vista panorámica de Sarajevo, en una foto reciente (autora: Alma Telibecirevic)
Sarajevo (© Alma Telibecirevic)

Ranog proljeća 1991. Slobodan Milošević (predsjednik Srbije) i Franjo Tuđman (njegov hrvatski duplikat) sreli su se u Titovoj vikendici. To je bio tajni sastanak: niko nije trebao znati da su se sastali da podijele zemlju koja nije njihova: Bosnu i Hercegovinu. Izgovor za podjelu Bosne bio je da od 4 miliona stanovnika u Bosni i Hercegovini, 31,3 % činili su bosanski Srbi, 17,3 % bosanski Hrvati, dok je preostalih 47,7% bilo Muslimana, koji se nazivaju Bošnjacima. Niti jedna inostrana vlada nije se tada zanimala za ove planove.

Milošević je rekao da Srbi, koji su živjeli širom Jugoslavije, žele Veliku Srbiju. To je bio izgovor koji je koristio da bi održao svoju poziciju moći. Međutim, vrlo brzo je odustao od krajiških Srba (koji su se teritorijalno nalazili na tlu Hrvatske). U stvarnosti, ono za čim je Milošević žudio jeste da postane Veliki Milošević, kao uostalom i Tuđman, koji je imao slične ambicije.

Sa Titovom smrću, slovenski lideri napuštaju Komunističku partiju. Stub, koji je bio jedan od stubova Jugoslavije, sada teško da je uopšte i postojao. Osim toga, savezna armija se pokazala vrlo slabom u prvom oružanom sukobu sa Slovenijom. Vodstvo armije bilo je sačinjeno uglavnom od Srba, dok je osnova jugoslovenske armije bila sačinjena od svih južnoslavenskih nacionalnosti. Ovo je rezultiralo time, da su Hrvati ili Slovenci bili regrutirani u vojsku koja se borila protiv njihovog vlastitog naroda. Propašću SSSR (Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika), Jugoslavija je se našla bez jakih stubova državnog aparata, a većina političkih lidera jugoslavenskih republika usvojila su slične separatističke pretenzije. Takva situacija je stvorila plodno tlo za jačanje nacionalizma i osvajanje pozicija moći na osnovu međunacionalne mržnje među komšijama.

“Kao i u mnogim drugim zemljama sa bogatom historijom, Jugoslavija je u prošlosti imala grupe – nisu to uvijek bele etničke grupe- koje su se nasiljem suprotstavljale jedna drugoj. Zbog toga su političari iskoristili određena osjećanja odbačenosti i  osjećanje etničke mržnje da bi oživjeli tu prošlost. Na ovaj način su uspjeli povratiti kontrolu unutar vlastite republike, regije ili pokrajine. Tako su jednu ideologiju, u kojoj su svi učestvovali- komunizam, zamijenili za nacionalizam- temeljeći svoju nacionalnu superiornost na odnosu većinskih i manjinskih naroda, bez prevelikog smisaonog identitetskog sadržaja, sa jedinim ciljem dolaska na vlast.”  Rekla je Maria Jose Perez de Pozo, doktorka Informacijskih znanosti i profesorka na Central European i Oriental International Relations na Madridskom Comlutense univerzitetu, objašnjavajući dešavanja iz 1991. godine.

Rat je se devedesetih godina proširio na sve republike bivše Savezne Socijalističke Republike. Bosna, koja je bila jedna od najsiromašnijih republika u Jugoslaviji, najviše je stradala.

Bosanski rat je bio najkomplikovaniji, armija je bila sastavljena kako od pripadnika sve tri nacionalnosti, tako i od neonacističkih dobrovoljaca, Muđahedina, komunista, mafijskih klanova i na kraju – NATO snaga. Ako je postojao pakao na zemlji u zadnjih nekoliko godina, taj pakao bi bio u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje su snajperi ubijajući građane dobijali dodatne poene ako ubiju dijete.

U ovakvim okolnostima, 11. jula 1995. godine, vojne snage pod vodstvom bosanskog Srbina generala Ratka Mladića su ušle u Srebrenicu- mjesto pod zaštitom 400 vojnika holandskih mirovnih snaga. Status sigurne zone privukao je oko 60 000 civila, koji su bježali od srpske vojske. U manje od deset dana, Mladićeve trupe su ubile više od 8 000 ljudi u operaciji etničkog čišćenja.

Bosanski rat je trajao nešto više od tri godine. Završen je 1995. godine sa preko 100 000 poginulih (brojke variraju od 25 000 do 330 000 u zavisnosti od izvora), a 1,8 miliona ljudi je raselljeno ili izbjeglo.

Nakon nekoliko pokušaja Europe, američka diplomacija je uspjela postići dogovor među zaraćenim stranama da potpišu ugovor o prestanku rata u Bosni i Hercegovini, u Dejtonu u Sjedinjenim Američkim Državama. Laja Destremau, politička stručnjakinja na King’s College, koja je specijalizirala na bosanskohercegovačkom sukobu, objašnjava Dejtonski sporazum: “Dejtonski sporazum je bio jedino riješenje da bi se zautavilo krvoproliće u Bosni. Ipak, politički sistem i državno uređenje koji su proizašli iz toga nisu održivi. Imati tri predsjednika koji se rotiraju svakih osam mjeseci očigledno vodi do političke slijepe ulice. Nikakve reforme nisu moguće. To ide u prilog učvršćivanju nacionalističkih osjećaja koji već postoje. Čitav sistem je zasnovan na etničkoj podjeli (djeca u školi su podjeljena i zakon ne tretira sve građane jednako- na primjer: samo ljudi koji pripadaju jednoj od tri glavne etničke grupe mogu se kandidovati na izborima). Politička stagnacija ne motivira političare da naprave dugoročne reforme (Ustavne reforme). Reformirajući Ustav značilo bi da se moraju odreći jednog dijela moći. Dejtonski sporazum je bio neophodan i u to vrijeme je se činio kao jedini mogući izlaz, ali je takođe djelimično odgovoran za političku stagnaciju u kojoj se Bosna nalazi.”

“Unatoč tenzijama koje se osjećaju u različitim situacijama, mislim da nije vjerovatna ponovna eskalacija nasilja”, kaže Destremau,” budućnost regije jeste priključivanje Europskoj Uniji, i već su napravljeni neki pozitivni pomaci. Međutim da bi se postiglo potpuno izmirenje potrebna su desetljeća. Europska Unije ne može zahtijevati da Bosanci nakon svega što se desilo devedesetih, žive sretno. Dostići stabilnu situaciju je prvi korak.”

Postoje određene stvari koje Dejtonski sporazum ne može riješiti. “Možemo spomenuti svakodnevnu napetost između različitih zajednica. Na primjer, postoji mali broj brakova između pripadnika različitih nacionalnosti. Prije rata ovakav tip bračne zajednice bio je vrlo česta pojava”, tvrdi Destremau, podsjećajući da “ Ako je rat nastavak politike drugim sredstvima, tada isto važi i obratno”.

ŠTA SE SADA DEŠAVA?

FOTO 3: Alma Telibecirevic (autor: Vanja Cerimagic)
Alma Telibecirevic (© Vanja Cerimagic)

Već nekoliko godina u Berlinu je lako naći  zabave, koje sadrže elemente balkanske muzike.Tu se ne radi o pukom korištenju tradicionalne muzike, već kombinovane sa elektronskim zvukom. DJ odabire uzorke sa balkanskim ritmom i koristi ih da bi stvorio pjesme bez kraja uz koje ljudi mahnito plešu, i uvijek ih koristi u svrhu kontinuiranog krešenda. Njemačka mladež, kao i mladi ostalih nacionalnosti koji podržavaju heterogeni Berlin, prihvatili su tu muziku kao vlastitu i danas nije rijetko naići na zabave koje su isključivo posvećene ovom tipu muzike. Nikome se ne čini čudno da u centru Berlina postoji klub, koji nosi ime glavnog grada Republike Srpske : “Banja Luka”.

Balkanski utjecaj može se objasniti time, da za vrijeme devedesetih godina Njemačka je bila ta koja je pružila najviše pomoći izbjeglicama iz Bosne. Oko 320 000 Bosanaca je došlo u Njemačku da bi izbjegli ratni sukob. Mnogi od njih, kao što je Anela Alić, su bili djeca. “Rođena sam u Sarajevu i tamo sam i živjela do početka rata. Moja majka je slučajno bila u svom rodnom gradu Goraždu sa mnom, koja sam bila beba, kada je rat počeo. Napustila je Goražde i mi smo se preselili u Konstanz (Njemačka).” Ona je živjela u Njemačkoj dok nije napunila sedam godina, onda je njena porodica odlučila da se vrati u Sarajevo. Nakon nekog vremena morali su se preseliti u drugi grad. “Moji roditelji nisu bili u mogućnosti pronaći posao u Sarajevu, stoga je moja majka odlučila potražiti posao u svom rodnom gradu. Ona je se preselila u Goražda, a nešto kasnije i moj otac, moj brat i ja smo neko vrijeme ostali u Sarajevu da bismo se i mi naposljetku preselili. U Goraždu sam živjela osam godina.”

Još neke promjene su je čekale: “U drugom razredu srednje škole aplicirala sam na United World College u Mostaru (Bosna i Hercegovina) gdje sam provela dvije godine. Nakon što sam zvršila UWCiM, odlučila sam da, kao i većina mojih prijatelja, odem u Ameriku. Nikada prije nisam razmišljala o tome niti me je to privlačilo, ali okolnosti u Europi i problem finansiranja studija doveli su me u Maryland. Već su prošle tri godine od mog dolaska.”

Anela sada ima 21 godinu i izgleda kao bilo koji drugi američki student njenih godina. Sve se čini sretnim i normalnim u njenom životu, sve dok je ne pitaš kako je rat utjecao na nju.”Agresija na Bosnu i Hercegovinu na mene je utjecala na dva važna načina. Prvi je da sam morala provesti veći dio svoga djetinjstva u Njemačkoj, daleko od svoje porodice i mog oca koji je bio u Sarajevu. Drugi je, ubistvo mog djeda u Goraždu- nisam ga imala priliku ni upoznati. Sretna sam jer  se ništa nije desilo preostalim članovima moje porodice.”

Uprkos udaljenosti od Bosne  i činjenice da studira umjetnost, Anela nije neupućena u politička zbivanja u svojoj domovini. “ Kao dijete dva Jugoslovena koji nikada nisu marili za ime osobe ili njenu religijsku pripadnost, bila sam odgojena u anti-nacionalističkoj porodici. Moj otac i moja majka su živjeli u istoj zgradi sa Srbima, Hrvatima, Jevrejima i Muslimanima. Bila sam naivna i vjerovala sam da je ozlojeđenost među ljudima nestala i da više ne postoji. Došavši u UWCiM i živeći sa djecom koja su dolazila iz jednoetničkih sredina, gdje su bili samo Srbi ili samo Hrvati, shvatila sam da gnjev još uvijek postoji. Nikad između mojih prijatelja i mene, ali sam mogla vidjeti gnjiev iz mnogo različitih uglova. Kako sam odrasla shvatila sam da postoji gomila ljudi iz sve tri grupe koji će uvijek biti frustrirani i gnjevni. Ko ne bi bio? Niko od nas ne živi dobro- ljudi iz Republike Srpske, Federacije i hrvatskog dijela, svi se suočavaju sa poteškoćama u životu. Nema poslova, ekonomija je katastrofalna i situacija u poljoprivredi je užasna. I još, mi imamo tri predsjednika i niko nije zadovoljan sa njihovim radom. Podjela Bosne i Hercegovine na Federaciju i Republiku Srpsku pokazuje vam ozlojeđenost koja vlada među stanovništvom.”

Anela misli da je podjela Bosne na dva politička entiteta “ bilo dobro rješenje za obje strane 1995.”, ali sumnja da je i sada tako. “ To nas razdvaja sve više i više. Političari bosanskih Srba žele podijeliti zemlju, zbog toga se naše obrazovanje, ekonomija, politika i sve ostalo razlikuju. Djeca u Republici Srpskoj nemaju pojma šta se dešava u Federaciji i obratno. Imam osjećaj da se nove generacije odgajaju na mržnji i podjelama.”

Srđan Beronja je dvadesetdvogodišnjak i dolazi iz srpskog dijela Bosne. Kada je bio mlađi, morao je se seliti više puta sa svojom porodicom da bi izbjegao zone konflikta, nakon čega su se smjestili u Banja Luku- grad u kojem je živio sve do 2010. godine. Tada je se preselio u Ameriku gdje studira Međunarodne odnose i ekonomiju na Brown univerzitetu. Srđan se slaže sa Anelom o trenutnoj neefikasnosti političke podjele u zemlji. “Mislim da podjela Bosne na dva politička entiteta u to vrijeme je bila pozitivna stvar da bi se zaustavio sukob, ali sada je već pomalo suvišna jer je vlada neefikasna. Čini mi se da je to politička igra koja produbljuje podjele umjesto da ih pokuša riješiti i poraditi na pozitivnim ekonomskim strategijama. Vlada koristi nacionalizam i političke podjele na način da ljude konstanto okupira njima da bi im skrenuli pažnju sa konstantih ekonomskih neuspjeha koje trenutna vlada pravi.”

Srđan uočava probleme i na drugim nivoima. “Danas nažalost mnogi mladi ljudi ponašaju se kao nacionalisti, bez da zaista razumiju šta to znači i bez pravih razloga, iako ih je mnogo manje u odnosu na prethodne godine. Ova pojava je veoma česta u malim, zatvorenim zajednicama. Ipak, zahvaljujući putovanjima, zajedničkim okupljanjima, internetu, kao i školama sličnim United World College u Mostaru, ta situacija se mijenja.”

Međutim iskustvo koje nudi United World College u Mostaru nije nešto, što je često u Bosni. Kao što Alma Telibečirević ističe, “ normalno je imati dvije škole pod jednim krovom”. U jedan dio idu djeca srpske nacionalnosti, dok u drugi djeca hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Za Almu posljedice sukoba su još uvijek vidljive. Sa njene tačke gledišta, Bosna i Hercegovina “ je podijeljena zemlja i to je nešto što se može osjetiti u zraku”.

Alma jedva da je bila tinejđerka kada je rat počeo. Rođena je u Sarajevu 1978 i sjeća se grada svog djetinjsta kao “ hipi mjesta , punog dobre muzike i pozitivne atmosfere. Bila sam mala ali se sjećam Olimpijade 1984 i osjećaja, koji je bio općeprisutan”. Komšiluk u kojem je živjela okupiran je početkom rata i njena je porodica morala otići. “Ostavili smo sve što smo imali i postali smo izbjeglice. Moj otac je stradao od snajpera krajem 1992. godine. Ja sam tada imala četrnaest godina.”

Alma, koja ima mnogo iskustva u organizaciji festivala i kulturnih projekata, još uvijek je zaljubljena u svoj grad. “ Sarajevo je jedan od najljepših gradova na svijetu. Niti je veliki, niti je mali, ali nudi dovoljno prostora za ugodan život. Spoj je istoka i zapada. Ljudi ga još nazivaju i “Europskim Jerusalemom”, jer u radijusu od 500 metara, nalaze se pravoslavna, katolička , jevrejska i muslimanska bogomolje. Hrana je odlična i ljudi su veoma ljubazni.”

Uprkos ovim kulturnim bogatstvima, Alma primjećuje da “mnogi mladi ljudi žele otići”. Razlog tome je “ da situacija u Bosni i Hercegovini nikada nije bila gora…procenat nezaposlenih dosegao je više od 55%. Europska Unija ukazuje na to, da ne pravimo nikakav napredak te da su odlučili uskrati svoju pomoć. Niko ne investira novac ovdje. Zemlja je korumpirana i duboko podjeljena. Prema zadnjim statističkim podacima nalazimo se na posljednjem mjestu ekonomskog razvoja u Europi. Većina mladih ljudi u Bosni i Hercegovini želi otići, čak i ja ukoliko mi se ukaže prilika za to.”

S druge strane, Anela vidi samo jedan način promjene ovakve situacije. “Ključ je u obrazovanju djece, u jačanju moralnih vrijednosti i sagledavanju pozitivnih strana. Ostavljanju mržnje po strani između različitih etničkih grupa… Naša zemlja je mlada zemlja i nije prošlo tako mnogo vremena od završetka rata, stoga je razumljivo da su ljudi još uvijek povrijeđeni i da ne žele surađivati, zbog toga se moramo truditi da sagradimo bolju budućnost za sebe i generacije koje dolaze.”

ZAHVALNICA

Želio bih se zahvaliti Alić Aneli, Srđanu Beronji, Emiru Bihorcu, Laji Destremau, Mariji Hardt, Uni Hajdari, Enesi Mehmić, Christini Mari, Mileni Nikolić, Nadi Nowicki, Mariji Jose Perez, Alfonsu Rodrigezu, Gervasio Sanchezu, Xavieru Servitiji i Almi Telibečirević, za neizmjernu ljubaznost i dijeljenju svojih viđenja ovih događaja sa mnom, takođe im se zahvaljujem na pomoći prilikom stupanja u kontakt sa relevantnim ljudima. Neka svjedočenja nisu uključena u tekst zbog ograničenosti forme članka, ali bez svih vas ne bih bio u mogućnosti realizovati ono, što sam namjeravao. Kreirati sliku današnje vrlo složene situacije u veličanstvenoj Bosni i Hercegovini i poslati apel o besmislu rata.

[crp]

Autor

J. Ignacio Urquijo Sánchez (Španija)

Studij/Posao: Novinarstvo i Međunarodni odnosi

Govori: španski, engleski i osnove njemačkog

Europa je…nevjerovatan spoj kultura, od Šekspira do Servantesa, od Rilskog manastira do zalaska sunca na Roque Nublu

Blog: www.ignaciourquijo.wordpress.com

Twitter: @nachourquijo

Prijevod

Aida Kavazbašić (Bosna i Hercegovina)

Studije/posao: komparativna književnost i bibliotekarstvo

Govori: bosanski, engleski

Evropa je… (a ako nije nadam se da će postati) mesto gde se susreću različite kulture što je čini divnim i jedinstvenim mestom za život

Prijevod Katarzyna Zimoch (Poljska)

Studije/posao: slavistika

Govori: poljski, srpski, engleski, nemački, slovenački

Evropa je… najbolje mesto za život!

Author: maria

Share This Post On

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

css.php

Nastavkom pregledavanja ove stranice slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Opcija kolačići (Cookies) na ovoj stranici postavljena je u svrhu poboljšavanja vašeg iskustva pregledavanja. Ako nastavite koristiti ovu stranicu bez mijenjanja postavki kolačića ili ako samo kliknete opciju "Prihvati" slažete se s ovim navedenim.

Zatvori