Migracija je neprestano iskušenje. Iskušenja o kojima govorimo u ovoj priči nisu ona koja se tiču praktične svakodnevnice u životu svakog čovjeka, nego su rezultat pokušaja integracije u drugačije društvo od onoga iz kojeg dolazimo i koje poznajemo. Ovaj problem dovodi nas do onih ljudi koji su u nemogućnosti da se prilagode igdje, čak i u svojim vlastitim zemljama. Antonis Christakos,75-godišnji Grk, podijelio je svoju imigrantsku priču sa mnom. Sreo sam se s njim nudeći mu „tsipouro“- (grčko piće slično jabukovači) tradicionalno piće za koje sam pouzdano znao da voli piti. Činio se smirenim i miroljubivim, spreman da odgovori na svako pitanje, ali takođe i znatiželjan u vezi intervjua. Počeo je svoju priču bez daljeg odugovlačenja.
Antonis dolazi iz južnog dijela Peloponeza, iz porodice imigranata. Od malih nogu on zna šta znači napustit dom zbog nade u bolju budućnost; njegov djed otišao je u Sjedinjene Američke Države kao imigrant, „ čak prije nego je pojam „imigracije“ bio i izmišljen“, kaže on.
Antonisova odluka da napusti Grčku nije puko odavanje dužnosti „porodičnoj historiji“. Međutim, sociopolitička situacija u Grčkoj poslije Drugog svjetskog rata i Građanskog rata (koji je uslijedio nedugo poslije toga), prouzrokovala je nepodnošljivu atmosferu koju on, kao član liberalne, radikalne i duboko demokratske porodice, nije mogao podnijeti. Početkom ’60-tih godina prošlog stoljeća, kada je Antonis imao namjeru napustiti zamlju, bilo je potrebno posjedovati certifikat o odanosti tadašnjoj vlasti, koja je bila desničarski i militantski orjentisana. Ovaj certifikat je trebao biti dokaz „odanosti zemlji, državi i njenim zakonima“. To je bilo jedno od sredstava prikupljanja informacija o građanima od strane „sigurnosne policije“. Grci koji su željeli emigrirati morali su aplicirati za certifikat. Oni koji nisu posjedovali certifikat bili su suočeni sa izrazito velikim poteškoćama prilikom pronalaska posla, smatrani su opasnim po društvo, te su sumnjičeni za ilegalne aktivnosti. Sjedinjene Američke Države i Australija, u to vrijeme „popularne imigrantske destinacije“ , zahtijevale su zvanični dokument, kao što je državni certifikat, od Grka koji su željeli uči u zemlju; Njemačka, s druge strane, u to je vrijeme takođe trebala više radnika. To je bio period „Njemačkog ekonomskog čuda“. Antonis je otišao u Njemačku kada je imao 21 godinu, „ u to vrijeme Grčka je željela da se riješi mladih, radikalno govoreći, koji su predstavljali opasnost za tadašnje konzervativno grčko društvo.“
Skinuo je svoje naočale,rekavši kako je tada doživio šok; kako je pogrešno mislio da će novac u zemlji u koju je emigrirao „teći ulicama“, osjećao se kao „da je gluh i nijem“ u zemlji njemu nepoznatog jezika. Tada je iskusio i osjećaj usamljenosti; jer mu drugi Grci koji su takođe emigrirali,osim nevolje i nespremnosti za pomoć, nisu pružili nikakvu utjehu. Antonis je otišao u Njemačku sa vjerovanjem da biti Grk tamo je nešto posebno, ali umjesto toga shvatio je: „Sve što sam naučio bilo je pogrešno“.
Ova zabluda o njegovom novom životu potvrđena je pri pokušaju socijalizacije. On je bio u nemogućnosti da komunicira i socijalizira se sa ljudima koji su ga okruživali. Sam u stranoj zemlji, imao je samo posao kao nekvalifikovani radnik. „Osjećao sam se očajno tamo, bez ljudi s kojima bih pričao,tako da jedino rješenje u kojem sam vidio izlaz bilo je samoubistvo“, rekao je. „Stajao sam sam usred noći nad Rajnom, gledao sam je, spreman da skočim“.
Ljudi u Grčkoj kažu da svako zlo donosi sa sobom i nešto dobro. Antonis je te noći upoznao par, oboje su bili Njemci. Upravo su oni bili ti koji su pomogli Antonisu da promijeni dotadašnji način života, da se socijalizuje, da se otvori za drugačija stanovišta.
Antonis je se pridružio SPD (Social Democratic Party- njemačkoj socijal-demokratskoj stranci), dok je Grčka u to vrijeme bila vođena od strane militarističke hunte. Ušao je u sindikat i upisao se na kurs sociologije, shvatio je da ne može više opstati kao nekvalifikovani radnik, jer taj život nije bio po njegovoj mjeri. Kada je diplomirao, našao je posao kao socijalni radnik pri organizaciji koja je pripadala Evanđelističkoj crkvi; njegov posao je bio da podučava emigrante o kulturnom šoku koji je neminovan prilikom dolaska u drugu zemlju.
Njegova najveće zamjerka je da „Grčka nikada nije pomogla Grčkim imigrantima u Njemačkoj“. Činilo se kao da Grčka jedva čeka da se riješi ovih ljudi; dok je „imigrantima u SAD-u nuđena pomoć, budući da su imigranti iz Grčke tamo predaleko da bi se vratili lako“. Grčke škole u Njemačkoj tog vremena su pravi dokaz ovoj tvrdnji. Učenici, koji su bili djeca imigranata iz Grčke, nisu učili njemački jezik, i samim tim su bili onemogućeni u drušvenoj integraciji. U istom tom periodu neki grčki imigranti su se i odlučili vratiti u Grčku. Antonis, koji je bio odgovoran za njihovu pripremu za povratak prije samog odlaska, opisao je osjećaj koji su ovi ljudi imali. Rekao je: „ Grčka je za njih bila svijet iz mašte; nešto poput raja. Ali istina je bila da je to bio imaginarni svijet.“ Oni su se morali suočiti sa ogromnim brojem administrativnih procedura propisanih od strane grčke države da bi se ponovo vratili u svoju domovinu. Na kraju, mnogi od njih su morali ponovo da se vrate u Njemačku jer su sve neophodne procedure za povratak jednostavno bile preteške i preskupe za njih.
Antonis se osjeća kao da izgubljeni Grk; „ čovjek koji uči druge o kulturnom šoku i migraciji, a koji nikada nije mogao da se uhvati u koštac sa stvarima koje su uzrok boli koja proizilazi iz njih.“ Kada je se vratio, poslije 30 godina provedenih u inostranstvu, pokušao je da uskladi način života koji je imao u Njemačkoj sa različitošću grčke stvarnosti koju je zatekao pri povratku.On misli da danas vlada površnost; kaže da ne može uspostaviti nikakvu dublju komunikaciju sa Grcima. Pitao sam ga da li želi ponovo otići. Rekao je da ne bi više bio sposoban nositi se sa njemačkom zimom, sivim nebom od septembra do aprila. On želi grčko sunce i nebo, ali duboko u sebi, on želi svoju Grčku – mjesto koje ga prihvata, mjesto koje čini da se osjeća kao kod kuće, iako je spreman sve to ponovo napustiti ako ga politička situacija i životni uslovi primoraju na to.
Migracija je ostavila traga na njemu. On je čovjek jedinstvenog držanja, stava i pojavnosti. Njegova priča, oblikovana od svih kultura i ljudi koje je susreo, obavezuje na poštovanje svakoga ko ga upozna.Njegove oči govore ono što svi oko nas žele; samo ljubav, slobodu i razumjevanje, bez obzira koje nacionalnosti bili. Ono što sa sobom donosi kada govori je osjećaj putovanja, kulture i kozmopolitizma – i ponekad, sliku loših i pogrešnih stvari koje se dešavaju, sve ono što nas povređuje i teška vremena sa kojima se suočavamo.
[crp]
Najnoviji komentari