Nakon proširenja Europske Unije 2007. godine na hiljade Roma je stiglo u Njemačku. Šta će se dogoditi sa pripadnicima ove manjine, koji nigdje nisu dobro došli?
U Europi se trenutno nalazi oko 11 miliona Roma a svaki četvrti Europljanin najradije bi želio nemati ništa s njima. Njihova reputacija je iznimno loša. Od 2007. godine hiljade istočnoeuropskih Roma zamijenilo je balkanska geta sa onim u Njemačkoj. Šta će se dogoditi s njima?
Žena u bijeloj bluzi je samo jedna od mnogih. Alisia ju spominje u razgovoru tihim glasom: “Vidiš li onu ženu tamo? Željela sam kupiti neku odjeću za svoju kćerku, nije mi željela ništa prodati. Vrijeđala me je i otjerala.” U Dortmundu na Nordmarketplacu sunce već zalazi bacajući svoje posljednje zrake na štandove, dok se čuje graja djece.. Alicia stoji na obližnjem igralištu sa svojom jetrvom i djecom. One su Romkinje: sa šarenim suknjama, maramama i zlatnim zubima. Čak i odlazak u kupovinu za njih predstavlja problem.
Žena u bijeloj bluzi nije početak ove priče. Kako Alisia kaže i ova žena ima svoju verziju priče: ”Romi su krali od nje.” To je zaključak do kojeg se brzo dolazi. Zbog toga i zbog činjenice da žena takvim odnosom samo želi zaštiti svoju robu, koju prodaje (gledano sa njene tačke gledišta). U ovoj situaciji nije lako odrediti krivca. Ipak, Alisiina kćerka svoju odjeću mora potražiti drugdje.
Alisia ne postavlja pitanja kao što su: da li bi žena odbila poslužiti Nijemca/cu ukoliko se ispostavi da je i lopov koji joj je ukrao robu takođe bio Nijemac. Takva pitanja se pogotovo ne postavljaju u Dortmundu gdje je broj Roma mnogo veći nego u drugim dijelovima Njemačke.
Dolazak velikog broja Roma u Njemačku rezultat je proširenja Europske unije 2007. godine, kada su kao zemlje članice primljene Bugarska i Rumunija, te su njeni građani dobili pravo slobodnog kretanja svuda u Europi. U 2006. godini tek je 500 Rumuna i Bugaraca bilo registrovano u Dortmundu, da bi se ovaj broj utrostručio 2007. godine (1 600 registrovanih doseljenika iz ove dvije zemlje). Zvanični broj 2013. godine popeo je se na 3 200, dok je stvarni broj vjerovatno mnogo veći. Odgovor na pitanje “zašto baš Dortmund?”, tajna je i za same stručnjake. “Mnogo imigranata je pristiglo u nekoliko gradova za vrlo kratko vrijeme”, istakao je Michael Schaefer iz Državnog udruženja njemačkih Sintia i Roma za Sjevernu Rajnu-Vestfaliju. “Pojedine općine kao što su Dortmund i Duisburg već su pretrpani i ekonomski jako opterečeni ovolikim brojem doseljenika.”
Dortmund je ekonomski slab, ima veliki postotak nezaposlenih i jaku desničarsku scenu. Uzevši to u obzir i činjenicu da mnogo ranjivih, osiromašenih i često nepismenih Roma dolazi sa Balkana, stvoren je jedan vrlo loš ambijent za život u ovom gradu. Reputacija, koja prati same Rome, zaista ne doprinosi poboljšanju ove situacije. Ljudi bi bili sretni kada bi oni otišli.
Alisia i Rosa su došle sa svojim porodicama, ne sa Balkana nego iz Španije, zbog ekonomske krize. “Rekli su nam, da će nam ovdje biti dobro”, kaže Alicia,”Sigurna zemlja, dobar posao.” Na kraju su završili u jednoj trošnoj kući za Rome u vrlo problematičnom dijelu na sjeveru grada. Alicia napušta kuću samo onda kada treba da ide u kupovinu. Šta kažete na jedan intervju? “Mi smo siromašni ljudi. Ja imam četvero djece.”, kaže Rosa. “Hoćete li mi platiti za to?”. Tada je se nasmijala: “ Ma ne, to je bila šala, naravno da hoću.” Uskoro su obje počele uživati u razgovoru. Pošto ni jedna od njih ne govori njemački, rijetko imaju priliku razgovarati sa nekim.
Alicia i Rosa su iskrene Romkinje, za razliku od drugih doseljenika. Razgovarajući o romskim doseljenicima, istakle su kako zapravo mnogi novi doseljenici i nisu Romi. Frank Merkel iz Integracijske agencije Karitasa, procjenjuje da 50 % od njih jesu Romi, ostali su Bugari ili Rumuni. Zakonski zapravo i nema razlike. Ali, sa sociološke tačke gledišta, razlika je velika, tvrdi Frank Merkel. “Onog trenutka kada se percipiraju kao Romi, čak i onda kada to nisu, aktiviraju se mnoge predrasude o njima, koje su duboko ukorijenjene u društvu. Čak i u njihovim matičnim zemljama predrasude o porijeklu su jako izražene.”
Čak i danas, u navodno politički korektnoj i prosvećenoj Europi, neprijateljstvo usmjereno prema Ciganima se razlikuje od neprijateljstva usmjerenim prema drugim rasnim skupinama, te se često ne uzima za ozbiljno. Ovi stereotipi teško da su bazirani na ličnom iskustvu. U većini europskih zemalja oni su manjina i većina ljudi nema mnogo kontakta sa njima. Jesu li oni stvarno kriminalci, više nemoralni i teže prilagodljivi od drugih ljudi?
Rome je jako teško definirati. Oni su drugačiji od većine drugih nacionalnosti. Pod pojmom “Romi” krije se mnogo različitih pod-grupa, koje slijede drugačiju tradiciju i dolaze iz različitih zemalja. Osim toga, zbog straha i predrasuda prema njima oni se često neizjašnjavaju kao Romi. Neki Cigani, kao što su njemački Sintii, žive na istom podneblju više od 600 godina. Oni su već generacijama njemački građani i ne razlikuje se mnogo od ostalih Nijemaca. Drugi pak, kao što su istočnoeuropski Romi, su bili robovi do 1800. godine i danas uglavnom žive u getima na Balkanu. Jedina zajednička stvar, koji svi oni imaju, jest porijeklo. Početak njihove priče o porijeklu dovodi nas do Indije i indijskih zemljoradnika.
U sjeveroistočnom dijelu današnje Indije nalaze se romski korijeni, oni su na početku, kao i pripadnici svih drugih naroda, bili zemljoradnici – sve do 1000. godine n.e. kada su porobljeni. Diljem Azije, odvođeni sa jednog mjesta na drugo, bili su zatočeni i bilo kakav osjećaj pripadnosti jednoj zemlji je davno nestao. Ipak, neki su uspjeli pobjeći i preko Balkana doći u zapadnu Europu. I to je bio početak nerazumjevanja: pošto niko nije poznavao njihovu prošlost niti razlog njihovog bijega, okarakterizirani su kao lutalice, đavolje sluge, turski špijuni i slično. Nije trebalo dugo vremena da počne njihov progon..
Tokom narednih stoljeća strogi anti-romski zakoni bili su uvedeni svuda. Najstroži zakoni odnosili su se na to, da im nije bilo dopušteno bilo gdje trajno boraviti niti se baviti bilo kakvim obrtom. Ove zabrane proizvele su kasnije stereotipe da se Romi isključivo bave profesijama kao što su zabavljači, muzičari i oni, koji predskazuju budućnost. Progonstvo je prouzrokovalo siromaštvo, siromaštvo odavanje kriminalu, a kriminal je prouzrokovao bijes prema njima i odbijanje od strane društva. To je bio začarani krug koji je naposljetku doveo do egzekucije između 500 000 i 1.5 milijuna ljudi romske nacionalnost za vrijeme nacizma. Međutim ovo je samo usputna informacija u večini mnogobrojnih knjiga o holokaustu.
Preko hiljadu godina boravka na samom dnu društvene hijerarhije, ostavilo je svoje ožiljke. Situacija na Balkanu je posebno komplikovana. Većina ljudi je osiromašila nakon pada komunizma i nacionalizam je vrlo jak u ovim područjima. Niti jedna zemlja ne želi biti dom Romima. “Trenutno najteža situacija, što se tiče položaja Roma, je u Mađarskoj”, kaže Frank Merkel, “Takođe loša situacija je i u Rumunjskoj, kao i Bugarskoj.” Zbog toga mnogi dolaze u zapadnu Europu, u Dortmund na primjer.
Tržni dan je došao svom kraju na Nortmarketu. Rosa i Alicia sjede u hladu na dječijem igralištu; žega je. Rosa se igra sa djecom, dok Alisia nastavlja sa pričom.
Alisiino djetinjstvo bilo je kratko. Udala je se ilegalno, kao i mnoge druge romske djevojke, kada joj je bilo samo 13 godina. Kada je imala dovoljno godina za legalan brak, potpisala je dokumenta o vjenčanju sa svojim suprugom i to je bilo prije 13 godina u Malagi. Njena jetrva Rosa sa svojim mužem je takođe bila u Malagi. Španija je bila početna tačka njihovog putovanja i postala je kao njihov drugi dom za koji su mislili, da će ostati i njihov trajni dom. “Nedostaje mi Španija”, kaže Alicia. “Ljudi tamo su otvoreni i dobrog srca, mnogo su manje spermni na osuđivanje drugihi. To su bila dobra vremena.” Tamo je imala dobar posao u obdaništu i kao sudski tumač (“uglavnom za policiju”- ističe sa osmjehom).
Alisia voli jezike, stoga ne može razumjeti zašto joj je njemački jezik tako težak za naučiti. Jednostavno ništa ne ostaje u njenoj glavi. Romanski jezici su mnogo lakši za nju; španski iz očitih razloga ali takođe i portugalski i italijanski. Uvijek je željela vidjeti svijet. Dok je Rosa ostala u Malagi, Alisia je sa mužem otišla u Južnu Ameriku, u Brazil, Argentinu i Boliviju. Prodavala je slatkiše po vlakovima dok je njen muž prodavao kokos na ulici – to je bio sretan period u njihovom životu. Samo je se jednom vratila u Rumunjsku da bi aplicirala za rumunjski pasoš za djecu, koja su bila rođena u Južnoj Americi. Rosa se nikada nije vraćala tamo. Rumunjsko porijeklo postalo je važno za njih tek 2007. godine prilikom velikog proširenja Europske unije.
Šta je to proširenje donijelo? Da li je donijelo bolje prilike za istočnoeuropske Rome? Ili je samo dodatno potvrdilo anti-romski odnos u zemljama Balkana? “ Te zemlje su prerano primljene u Europsku uniju”, stav je Michaela Schaefera iz Državnog udruženja njemačkih Sintia i Roma. “EU je tako propustila priliku za boljom integracijom manjinskih skupina u širu društvenu zajednicu.” Sada se mora suočiti sa posljedicama te odluke.
U samom sporazumu o pristupanju EU postoji nedostatak, koji sprečava da se preduzmu akcije, koje je neophodno sprovesti: da li je riješenje situacije u podršci Balkanskom rješenju ovog problema ili pak važnije sprovesti integraciju tih ljudi u zemljama u koje su imigrirali? Čak i u novim zemljama u koje su došli, Romi ne uspijevaju pobjeći od siromaštva. “Oni bježe iz teških uslova samo da bi se ponovo zatekli u njima.”, kaže Frank Merkel. Trenutno samo 13% imigranata u Njemačkoj ima posao.
Oni nemaju regularan posao jer trenutno postoji zabrana za to. Prema uputama EU o slobodnom kretanju unutar unije, sve do 2014. godine doseljeničkoj populaciji dozvoljeno je da radi samo honorarne poslove, to je cijena koju plačaju za život u stranoj zemlji. Na taj način mnogi od doseljenika su primorani da rade na crno ili rade ono što drugi očekuju od njih. “Ljudi govore: Cigani, svi ste vi lopovi”, kaže Alisia. “Naravno da među nama postoje ljudi koji kradu, jer nemaju izbora. I ja bih to uradila da nahranim svoju djecu. Oni su mi važniji od cijele Njemačke.” Primjedbe poput ovih su te koje pokreću razgovore u kafićima.
Alisia je sretna, njen muž je pronašao posao na građevini. I ona je išla na zavod za zapošljavanje, obučena je za rad u vrtiću i željela je vidjeti, koje su njene mogućnosti za pronalazak posla. Dobila je odbijenicu. Samo od 2014. godine romski doseljenici će moći imati stalno zaposlenje. Njena jetrva Rosa je skeptična po tom pitanju: “To su nam isto govorili i prije tri godine. Ni tada nismo dobili dozvolu.”
U međuvremenu svi se bore sa ovom situacijom, koja se čini neprihvatljivom za obje strane. Prema Frankfurter Allgemeine Zeitungu, samo pomoć pri integraciji romskih doseljenika grad Dortmund košta oko 1.1 milijuna eura za svakih 100 slučajeva. “ Vlasti nemaju nikoga, ko bi im mogao pomoći oko ovih troškova.”, žali se Frank Merkel. Svaka podrška koju imaju uglavnom dolazi od lokalnih projekata – kao što je to novi IRON projekt, osnovan od strane dortmundske zajednice i odbora za izgradnju grada.
Gamze Caliskan zna kako je to biti stranac. Njeni turski preci su se sedamdesetih godina doselili u Ruhr distrikt. Oni nisu došli iz geta niti su bili nepismeni, ali kako Caliskan kaže, njoj je poznato kako je biti stranac. Posebno joj je poznat osjećaj nesigurnosti i diskriminacije. Sada je ona ta, koja pomaže drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji, kao šefica projekta “Integracija Roma u sjevernom Dortmundu”, poznatog kao IRON (prema njemačkom akronimu, koji je uspostavljen u oktobru 2012. godine).
Ova građanska organizacija je dobro pozicionirana – nalazi se u centru sjevernog Dortmunda. Među kebab-dućanima i internet kafeima i ne tako daleko od područja oronule gradske četvrti. Uprkos tome, stupanje u kontakt sa Romskom populacijom ne predstavlja lak zadatak: “Mnogi od njih su imali jako loša iskustva sa vlastima.”, objašnjava Caliscan. “Rumunji su posebno oprezni. Obično prva stvar koju nas pitaju jeste da li smo mi iz ureda za skrb mladih.” Da bi pridobili njihovo povjerenje, suradnici na projektu odlaze u obližnje internet kafee na Nordmarktu, tamo razgovaraju sa ljudima i pozivaju ih da dođu na primjer na večeri filma. Radeći na ovaj način, po Caliscaninoj procjeni, stupili su u kontakt između 150 do 200 Roma.
Lista izazova, koji su pred njima, je dugačka: “Imigranti se suočavaju sa poteškoćama na svim nivoima”, ističu socijalni radnici. “Od obrazovanja, znanja, jezika do finansijskih problema.” IRON osoblje im pomaže prilikom posjeta ureda vlade, učenja jezika ili posjeta ljekaru. Većina imigranata ne posjeduje zdravstveno osiguranje, stoga bivaju odbijeni ukoliko im je potrebna operacija. Onda i kuće u kojima žive: sa vlagom, bez tekuće vode, u malim sobama žive porodice sa mnogo članova. “Za mnoge to je zadnje utočište.”
Alisia i Rosa takođe žive u jednoj od ovakvih smještaja: “Kada smo stigli ovdje, nije bilo tople vode, sve je bilo prljavo. “, objašnjava Alisia. “Oni koji su živjeli tu prije nas samo su bacali smeće kroz prozor, zbog toga je cijelo dvorište bilo puno smeća.” Dvoje od sustanara zatražilo je pravnu pomoć. Ubrzo su saznali da je stanodavac bio u dugovima, te su brigu o zgradi preuzele gradske vlasti. Od tada imaju toplu vodu i smeće je uklonjeno. Alisia i Rosa su ponosne na to.
Uprkos tome one ne žele zauvjek ostati tu. Ne toliko zbog siromaštva u kojem su, već više zbog toga, što se tamo ne osjećaju ugodno. Najstarija djevojčica od njihove djece, koja ima jedanaest godina, je zlostavljana u školi, “Cigani, prljavi Cigani.”, to su riječi koje Alicia vrlo dobro zna na njemačkom jeziku. Kući, kćerka je moli da joj dopusti da više ne oblači romsku odjeću, jer se toga stidi. Alisa odbija da usvoji njenu molbu: odjeća je dio naše kulture, dio onoga što mi jesmo. Boji se da djeca ne zaborave ono što je za nju vrlo važno. U školi njena kćerka najčešće sjedi sama, ne igra se, ne govori. Alisia se osjeća bespomoćnom: “ Šta da ja radim?”. Škola je preporučila psihologa.
Postoje podaci o imigrantima – prema Državnom uredu za statistiku, 175 000 imigranata iz Rumunjske i Bugarske je došlo u Njemačku u 2012. godini. Pored ovih statistika, postoji i broj oko 104 000 imigranata koji su se vratili u svoje zemlje iste te godine. To je broj koji se rijetko spominje u raspravama o imigrantima. Mnogo je profitabilnije pričati o velikom broju doseljenih. Alisia i Rosa nisu jedine koje žele otići. “Mnogi se vrate”, kaže Gamze Caliskan.”Stopa povratka je izrazito viska.” , potvrđuje i Michael Schaefer. Najčešće dođu i vide, te se vrate. Za razliku od drugih doseljenika, ovaj problem je problem, s kojim se Romi suočavaju hiljadama godina: “Gdje god da odu, oni su manjina”, ističe Caliskan.
Alisia i Rosa se takođe žele vratiti na Balkan. Nazad u Rumunjsku, “u svoju zemlju”, kaže Rosa. Šta ih tamo čeka, ne znaju. Ali najmanje što mogu uraditi jeste pokušati se vratiti.
[crp]
Najnoviji komentari